Nakon prvog preslušavanja, palo mi je na pamet: bože kako ih nije stid da ovako kradu Rammstein. Sva sreća da je tu Internet pa čovjek može da istražuje i nauči.
Ispada da su Eisbrecher takođe jedan od njemačkih bendova nastalih tokom vala Neue Deutsche Härte i članovi benda su jedni od stvaraoca samog pravca (Neue Deutsche Härte, tj. Nova Njemačka tvrdoća – termin za koji sam prvi put čuo ovih dana a nastao je negdje početkom devedesetih sa ranim radom bendova Oomph!, Megaherz, Rammstein, Die Krupps itd., iliti, onaj čudni njemački ukus za elektro pop izmješan sa agresivnošću metala). U svjetlu tog novog saznanja, pogled na bend se u potpunosti mijenja.
Kao što je vidljivo iz uvodnog dijela, sličnosti sa Rammstein i ostalim bendovima pravca su i više nego vidljive. Razlika je jedino u manjem eksperimentisanju i, da kažem klasičnijem komponovanju pjesmama. I to je jedina razlika u muzičkoj sferi. Iskren da budem, „Shock” je jedan od uspjelijih albuma koje sam čuo unazad par mjeseci. Pjesme su ujednačenog i vrlo visokog kvaliteta, rađene po svim standardima, ali nikako plastične, štancovane, već je očigledo da bend radi i snima ne zbog posla nego zato što im se to radi i to vole, tako da tu ima tvrdoće i čvrstog rifovanja, odličnog gruva, ali ima ima i prijatnih laganih pjesama koje mogu da se danonoćno vrte na televiziji, pa i sladunjavijih pop ispada. Čak je i konstrukcija pjesama izraženija nego kod većine kolega, što je izgleda detalj sa kojim samo Rammstein uspjevaju da uspješno izađu na kraj. „Shock” je zanimljiv album, slušljiv, opijajući kao na pjesmi „Schlachtbank”, jednom riječju, jako preporučljiv. Dobro, dvije riječi.
Eto, za mene su se potpuno neočekivano otvorili novi horizonti. Nadam se da će ovih par redova pomoći i nekome od vas čitalaca.
Anfangen ist leicht, beharren eine Kunst.
Nikola Franquelli