Ova knjiga je dugo ostala na mojoj polici nepročitana,a naknadno sam odložio čitanje iste jer sam se uveliko spremao da u okviru Lake festa poslušam I pogledam ono što je ostalo od ovog benda. Makar vidjeti tog Bregovića uživo i utefteriti i to u sva koncertna iskustva koja sam imao.
Prvo – Dušan Vesić je čovjek koji je jedan od rijetkih preostalih velikama ex yu rock novinarstva. Čovjek kojeg jako cijenim i sa kojim sam imao čast da uradim intervju za moj blog. Urednik kultnog Rocka, autor kultnijeg Rockovnika, knjige o Magi… Ili kako Đorđe Matić kaže u pogovoru knjige o kojoj ovdje govorimo, pored biografa sudionik dešavanja kada je po mnogima najveći jugoslovenski rock bend u pitanju.
Da odmah odagnam sumnje da se moj stav prema stvaralaštvu Bijelog dugmeta nije ni danas promijenio tj poslije čitanja ove knjige ne znači mnogo. Ali sa fenomenološkog i faktografskog aspekta Dušan iskreno donosi mnoge priče koje ljubitelji rok muzike tj šira publika sigurno nijesu znali. Upravo to baca određeno novo svijetlo na bend od početka do kraja. Nakon čitanja ove knijge zaista treba formirati stav o bendu Bijelo dugme.
Kao i na Lake-u, poslije čitanja mogu znati zbog čega ovaj bend ima epitet najvećeg, a to je nedvojbeno publika i njen sud, a u odnosu na to mi možemo graditi stavove zašto je to tako.
No, ovdje smo da ukažemo na ono što je Dušan pisao. Od profila članova bendova, njihovih posebnih biografija, svih sudionika u pravljenju proto benda, pa Bijelog dugmeta, snimanja albuma, lokacija, poriva za stvaranje, odnosa države prema bendu, javnog mnjenja, izdavačkih kuća, ideoloških profila pjesama i albuma, vizuala, ličnih trvenja, strahova i nadanja članova sa kojim je Dušan komunicirao ili tada ili kasnije.
Retrospekcija, preuzeti citati iz knjiga, časopisa… Dušan ne da je napravio ultimativnu biografiju, već tako bogatu, romantičnu, da se mogu usuditi da kažem da je možda najbolja biografija nekog domaćeg benda ikada napisana. On svoju subjektivnost u knjizi objašnjava i secira hirurški da vrlo često daje argumente i onima koji su godinama pisali protiv benda. Tako možda ulazi i u ulogu svojevrsnog “advokata” benda, što čitaocu često stvara mogućnost diskutovanja sa knjigom. Probajte da opovrgnete stavove izrežčene u njoj! U stvari ovo je možda najbolje štivo za one koji imaju argumente zašto ne smatraju Bijelo dugme za to što ih smatra Vesić, a to je da je sve u vezi Bijelog dugmeta mega.
Puno anegdota o mnogim ličnostima, događajima. Čitaoci koji ranije nijesu bili upoznati podobno sa članovima na poklon dobijaju uvid u to kakvi su oni zapravo? Kakav je Brega? Kakav je Tifa, Bebek? U velikoj mjeri možemo nakon čitanja da kažemo da smo upoznali ličnosti i karaktere glavnih glumaca.
Pored tog ličnog što je jako važno dobijamo vizuru jednog vremena, muzike, kuture koja je nepovratno nestala i koja je izgubila veličinu koju je imala. Možda upravo kao i Bijelo dugme u svojim reinkarnacijama. Knjigu bih preporučio svima kao i sve što je Dušan Vesić ikada napisao. Uvijek je to krajnje neočekivan rezultat.
ĐorđepunX