Onaj Duff McKagan iz „onih” Guns n Roses, iz onog prvog perioda kada su se hitovi ređali, te Velvet Revolver i ko zna koliko još manje poznatih bendova između. Pored ovakvog pedigrea čovjek očekuje da će „The Taking” biti dobro rokenrol krstarenje kroz staru školu koja se u posljednje vrijeme itekako reaktivirala. Nažalost, nije tako jer je album još jedan prosječan uradak američke MTV glam rock produkcije. Nije ono, što bi rekli, totalna tropa, a pojedine pjesme poput „We Win”, „Indian Summer” i „Dead Skin” naći će svoje mjesto na play listama mnogih američkih radio i net stanica, ali taj „air play time” ne garantuje njihov bog zna koliki kvalitet. Album nema neku izraženu energiju ili onu iskru koja bi slušaoca prikovala za zvučnike. Prosječan je i pliva u moru sličnog prosjeka u kojemu se apsolutno ni po čemu ne izdvaja od sličnih albuma (a ima ih pozamašan broj). Jednostavan, pjevljiv i slušljiv jednim dijelom, drugim potpuno neinventivan i neinteresantan. Ljubitelji ovakvog zvuka će sigurno naći nešto po svome ukusu tako da se ipak isplati provjeriti ga. Barem je toliko lako.
Nikola Franquelli