Već podosta ih ne slušam, ali postojao je izvjestan period u životu kad sam ih slušao do imbecilnosti. Bilo je to doba za mene kad nije postojalo ništa drugo osim celtic punka, i kad su Flogging Molly i DM bili apsolut za sve derneke krcate alkoholom i znojavim muškarčinama. Već su tada oba benda bili industrija (ili kasarna, kako bi to rekao Rambo Amadeus), ali tako su srčano prašili svoja tri-četiri akorda podebljana gajdama i violinama da im nijedno pankersko srce nije moglo odoljeti. Samo iz tog razloga sam poželio da ih vidim, ni zbog čeg drugog. Znam, doduše, dvije-tri pjesme s novog albuma ali uopće ga se nisam trudio preslušati. Ne vjerujem da bi mi legao onako kako mi je legao “Sing Loud Sing Proud” prije deset godina. Želim sačuvati savršene uspomene na to vrijeme. Kako bih se potrudio da bude savršeno, maznuo sam tri-četiri rakije od anisa (iliti takozvane anisevače, koja je može ući u izbor tri najgore stvari koje sam pio u životu) zalio to s dobrom količinom vode i zaputio se znatiželjan na koncert.
Tvornica je bila krcata, znojava, sva uparena toliko da se znoj sa zidova cijedio. Već sam ulaz je bio problematičan. Toliko ljudi nisam vidio ni na ADF-u kad su onomad, prvi put, čini mi se, gostovali u Zagrebu. Po posjećenosti bi im se možda mogao približiti jedino Jon Spencer prije 5-6 godina. Elem, po našem dobrom starom običaju, organizatori su odlučili pokupiti mast (ali ne onu sa zidova, nego onu šuštavu europejsku koja je sad pošla na više od sedam i po) pa su nas sve zajedno lijepo strpali na intimni prostor u Tvornicu gdje smo se osim sa pripadnicama ljepšeg spola, mogli pipati i s ćelavim nabildanim muškarčinama, koji za život zarađuju izbacujući ljude iz klubova ili prevozeći keš debelim bankarima. Kakva šarolika ekipa! Živjela radnička klasa!
DM su upravo onakvi kakve sam ih i zamišljao. Isti su kao i Gogol Bordello ili kao Flogging Molly. Skroz korektni, profesionalni i usvirani kao savršeni stroj. Apsolutno im ništa ne fali. Ali falilo je stageu koji je bi premali za njih sedmoricu, i falilo je prostoru koji je bio premali za nas nekoliko tisuća! Pogo u prvim redovima nije bio ni počeo dok se nije prešlo u drugu trećinu koncerta, odnosno dok se jadna usardinjena raja nije konačno privikla na kronični nedostatak zraka. Čak ni tada nije bio pravi. Tek se na “Kiss Me I’m Shitfaced” otvorio pakao, kada je Ken Casey pozvao preko nekoliko šarenih punkerica na stage. Ubrzo je stage vrvio od pankeraje, koja je sasvim progutala band, pa je od njega ostao samo zvuk, za divno čudo, vrlo kvalitetan i čist. Tu i tamo bi odnekud iznikao Ken Casey, gurajući se između ljudi. Tek je na toj stvari došlo do krešenda koji smo čekali cijelo vrijeme. Tvornicom se orilo “kiss me i’m shitfaced/I’m soaked i’m soiled and brown” a ja sam se ponovo vratio u dvijetisuće i prvu kad se “Sing Loud Sing Proud” nije gasio, i kada se po redu i po pe esu urlao svaki stih s tog albuma kad bi se sponatno skupila kritična masa za kakav tulumčić koji bi kasnije prerastao u događaj kojeg se naredni dan nitko nije sjećao.
Ne znam je li nedostatak komunikacije s bandom bila zapravo naša krivica jer smo bili zabutureni sasvim gore na zadnjoj tribini iza gelendera i nekog tipa s dreadovima debljine telefonskog kabla, ali znam da sam se cijelu večer borio s mišlju da bi DM trebao biti još bolji. Ne bolji, već initimniji. Ne mogu prodavat floskule o tome kako su se DM prodali (glupa pankerska retorika), ili kako su previše crnokošuljaški uniformirani, osim možda gajdaša koji jedini nosi suknju, ali stvarno stanje stvari je da će ovi momci ako nastave ovako dogurati i do stadiona. Imaju sasvim dovoljno himni da ih pjevaju cijele obitelji odrasle na njihovoj muzici, zajedno s babama i dedama. Baš kao U2. Ali to je već dio o kojem ne želim pričati, jer tada vjerojatno neću biti raspoložen za guranje u znojavim stampedima.
U svakom slučaju, DM, dođite nam opet, položili ste, a vi cicije organizatorske, dajte momcima prostor kakav zaslužuju i pustite i nas u poznim tridesetima da se malo iskačemo.
Đole Divlyina