Za ljubitelje irish panka sigurno jedan od najtraženijih albuma ove godine. Nego odmah ovako na prvu loptu moram priznati da nijesam oduševljen. Iz prostog razloga što mi od njih nedostaje pankroka. Ovaj album bi više bio u sferi Flogging molly-a na Dropkikovski način. I sama atmosfera više odgovara naslovu nego li nekom pank buntu.
Već godinama bend mijenja zvuk i prilagođava ga nekom većem orkestru, što je normalno s’ obzirom na to da su mega popularni širom svijeta. Nikako mijenjanje zvuka ne bih nazvao prodajom što ljudi često imaju slučaj da kažu ovdje. Najveći promašaj po mom mišljenju je obrada You’ll never walk alone, ne jernije dobro obrađena, već što je toliko bendova obradilo na sve načine da više ništa muzički ne može da pruži kad je rok u pitanju, pa ne predstavlja dalje od simbola. Ipak su Marfisi svoj statusni simbol odredili odmah na početku rada. Pjesmu koju smo imali priliku da čujemo kroz singl Blood i koju bih svrstao odmah uz gorepomenutu himnu jer me neodoljivo podsjeća na „Ring of Fire”. Ostatak pjesama dosta je letargičan, melanholičan. Tekstualno ništa novo, stare teme kojih se ovi Bostonski heroji i dalje drže i koje su i dalje njihov najjači adut. Ovaj se album izvlači upravo sa njima. Nesumnjivo će ovaj album pridobiti brojne nove fanove, a kao hit albuma istakao bi „Rebels With a Cause”. Dropkick su jedan od bendova koji bi po mom mišljenju trebali da odrade hrpu live albuma, jer je to teren na kojem oni najbolje pokazuju šta znaju.
ĐorđepunX