Razlog zbog kojeg sam se odlučio da odem na ovaj koncert u Budimpeštu je između ostalog što je u preprodaji karta za bila duplo jeftinija od one u Ljubljani dan kasnije. I što je ovo bila jedinstvena prilika da se čuje bend koji radi turneju povodom 20 godina postojanja. Izgleda da organizatori u Srbiji još imaju bojazan da dovedu Murphyse pa ih neću skoro čuti bliže od Pešte. Poslije cijele noći provedene u vozu na liniji Beograd- Budimpešta preko Novog sada i Subotice bilo je jasno da je zainteresovanost ljudi odavde velika. Na odavde, mislim prije svega na Srbiju. Još u Beogradu se okupila ekipa benda Scordisci da ide na koncert, a u Novom sadu i Subotici se priključilo još ekipa.
Zanimljivo je da kao i u slučaju koncerta Bad Religiona, u istom gradu godinu dana ranije nijesam vidio nijedan plakat za svirku. Međutim bilo mi je jasno i zbog čega. Ovo je što se tiče organizacije, a što su mi potvrdili Mađari veoma mali event. Međutim kada izađete na ulicu odmah je sve jasno. Budimpešta pršti od dešavanja – dan kasnije je svirao Killswitch engage u Budapest parku, a najave za ljeto su stravične – Sziget festival i Volt festival koji dovodi sve moguće svjetske zvijezde, plus medium festivali na otvorenom. Ludnica. Došli smo sat vremena prije početka svirke. Kao i svuda svirke počinju veoma rano. Ovog puta u 19.30h je trebao da počne uvodni bend. Prostor fenomenalan – između ulice, i autoputa. Pultovi sa pićem i hranom, merčandajzom, sve po pristupačnim cijenama, za razliku od Bad Religiona i Budapest parka, ovog puta je bio malo lošiji zvuk. Pivo Soproni domaće točeno košta recimo 500 forinti što je manje od 2e. Ljudi je bilo sa svih strana, Slovenaca, Srba, Hrvata… Prostor se polako punio, a na binu su izašli Darkov Bois, lokalna podrška, za koju nijesam siguran da li su iz Budimpešte ili nekog drugog grada. Pjevaju na mađarskom, a sviraju neki melodični Oi! Malo su zagrijali publiku. Ništa specijalno. Zvuk se još namještao, pa se nije čulo pola instrumenata. Najjači utisak ostavio je pjevač koji je izašao u majici Sjeverne Irske koja je igrala te večeri, a ponašanje na bini me jako podsjetilo na pjevaca Bouncing Soulsa – Greg Attonita. Nakon seta od nekih 45 minuta, skinuli su se sa bine, a stuff je počeo da odrađuje tonsku za Dropkicke. Sada je prostor krenuo da se puni, uz Stiff little fingers i Poguese bilo je sve spremno za početak. Video bim je izbacio logo benda, a sa razglasa je pušten Foggy Dew Sinead O’ Connor, pred kraj pjesme izlaze Murphysi i počinju Boys are back. Tu je već haos, počinju šutke, skandiranja, zastave, a prostor postaje krcat. Bend prži i zvuči fenomenalno. Svirali su stare i nove hitove plus dvije ili tri pjesme sa novog albuma koji su najavili. Svirane su Johnny i Hardly knew ya, Baroom heroes, Sunshine highway, Warrior’s code, You’ll never walk alone, Gangs all here, I’m shipping of to Boston, Citizen C.I.A., Going out with style, Boys on the docks, The states of Massachusetts, Prisoner’s song, Rose tattoo, Worker’s song, obrada Clashove Carrer opportunities. Za bis su ostavljene Kiss me i’m shitfaced. Tu je već bina bila puna, kao i Skinhead on the MBTA… Sa video bima pjesme su praćene raznim snimcima, pa sam imao utisak kao da gledam spotove, kontakt sa publikom je bio izvaredan, kraj koncerta se nije znalo ko je publika ko članovi benda. Veliki utisak na mene je ostavila izjava Ken Kejsija pjevača i basiste benda koji se zahvalio support bendu i rekao da imaju čast što su dijelili binu sa njima. Taj odnos prema muzici me kupio. Imali smo priliku i da čujemo kako su na prvoj svirci bili ispaljeni za pare, i još mnogo toga što su preživljavali za 20 godina postojanja. Svirka je uigrana strašno, bendžo, harmonika, tri gitare, gajde i vokali zvuče perfektno. Dropkick su pokazali da su nosioci irish pank zvuka u svijetu uz poštovanje ostalim bendovima. Multinacionalni narod sastavljen od pankera, skinheda, metalaca, korera, i ostalih ljubitelja roka prepušten je muzici sa razglasa koja je nastavljena kasnije. Za kraj jedan sjajan utisak. Dok smo sjedjeli na klupama čuo sam bračni par sa ćerkom kako pjevaju Fields oh Athenry, pridružio sam se, zapjevao, a u međuvremenu je prišao jedan momak i počeo da pjeva Ratko Mladić, kao aluzija na skandiranje Let’s go Murphy’s. Gospođa koja je malo prije pričala mađarski i pjevala sa mnom kulturno mu je odgovorila: “Jebi se majmune!”
ĐorđepunX