Nedavno ste gostovali u Crnoj Gori. Je li ovo prvo gostovanje?
Mnogo si mlad ako me pitaš da li mi je ovo prvi put da sam u Crnoj Gori. Svirao sam ovde nebrojeno puta od ranih osamdesetih do kasnih devedesetih. I uvijek je bilo lijepo i inspirativno. Iza mene su ostala divna sjećanja. Raduje me što sam ponovo ovdje, poslije toliko godina.
Vaš stvaralački rad je išao u mnogim pravcima. Scenarija, muzika, režija… tu su i knjige, još aktuelna „Fajront u Sarajevu“, i „Solunska 28“. Pored tog oslobađanja duše i priče koja svakog zanima, meni je zanimljiva bila forma i način pisanja knjige „Fajront“. Pored biografskog dijela, imamo i onaj nadrealni. Da li ste se ugledali možda na nekog kada ste je pisali?
Dok sam pisao Fajront bilo mi je jako važno da pravilno predstavim vrijeme i mjesto o kojima govorim, jer je Fajront u Sarajevu knjiga koja govori o mitovima koji i dalje žive, o osamdesetim, rokenrolu, Jugoslaviji, Sarajevu, do Pušenja i Nadrealista koji se sad, čini mi se, gledaju više nego što je to bilo ranije. Taj nadrealni dio knjige, kojeg ti spominješ važan je da knjiga ne bi bila suhoparna, da ima nešto što je izdvaja od klasičnih autobiografskih knjiga. Čini mi se da sam u tome i uspio.
Kako izgleda biti bestseler pisac u Srbiji, regionu?
Ne osjećam sebe kao nekog bestseler pisca. Bestseler je “Faront u Sarajevu”. Ogroman tiraž rezultat je te knjige, a ne mene. Ne bi ni volio da sam neko ko mjeri svoju vrijednost brojem prodanih knjiga. Mnogo mi je važnije da one budu čitane za dvadeset, trideset, pedeset godina…
U bivšoj Jugoslaviji svaki veliki grad je morao imati svoje rok heroje, međutim pored bosanskog popa pojavilo se Zabranjeno pušenje. I pored blagostanja, jedinstva, bratstva, Pušenje je bilo svojevrsna bomba, što kroz tekstove, što kroz muziku, koja je obuhvatala pank i rokenrol. Šta je bio glavni okidač za nastanak benda i koliko je bilo teško raditi uz neke prepoznatljive velikane koji su zauzimali medije?
Mi smo bili oni koji smo bili uvjereni da se muzikom može promjeniti svijet. Živjeli smo sa tom utopijskom idejom i sa čvrstim uvjerenjem da ćemo u tome i uspjeti. Kako su se stvari odvijale, u tome smo i uspjeli. Promjenili smo ga na pogrešnu stranu. Svijet je postao gori.
Kako ste uopšte dobili mogućnost da napravite seriju TLN? U današnjim uslovima praktično bi bilo nemoguće da jedna televizija to snimi i emituje.
Postojao je čitav jedan sistem u socijalističkom društvu koji je određivao na koji način i kakve će se serije prikazivati na televizijama. Nas je pogodila srećna zvijezda da je početkom osamdesetih odlučeno da Televizija Sarajevo treba da ima jednu takvu emisiju, humorističku seriju. Mi smo, srećom, bili spremni na tako nešto nismo propustili tu priliku. Ostalo već znate…
“Složna braća” su afterparti “Nadrealista”. Vaša konstantna težnja je bila da se narodima bivše zemlje objasni kako su prevareni. Taj trend dokazivanja krivice kroz umjetičke forme se nastavio dugi niz godina pa sve do danas. Iz današnje perspektive, po vašem mišljenju, šta se još nije objasnilo, pokazalo i šta je to što na Balkanu danas treba da nas zabrinjava?
Najtragičnije od svega je iluzija svih naroda na ovome prostoru da oni sa strane, “međunarodna zajednica”, dolaze da nam pomognu i da su nam oni, ponekad bliži od komšija. Prenebregavamo činjenicu da se nikada nije dogodilo da neki narod na ovome trusnome tlu bude nagrađen za nešto što je učinio za račun onih svjetskih moćnika koji ih za te poslove unajmili. Mi to još uvijek ne razumijemo. Eto, to je ono što zabrinjava.
Kroz “No smoking orchestra” ste napravi jednu od najvećih inostranih karijera jednog benda odavde. Kako to izgleda biti veliki bend koji puni dvorane širom svijeta?
No smoking orchestra je moja najveća životna avantura. Jedan zajednički poduhvat Emira i mene i ostalih momaka, rezultirao je koncertima po cijelome svijetu u najznačajnijim dvoranama i pred publikom na svim kontinentima. Na žalost, ja iz zdravstvenih razloga nisam bio više u stanju da živim tim tempom, ali sreća je što sam živ i što sam u najboljoj kondiciji došao u Nikšić poslije više od dvadeset godina.
Koja vas sjećanja najviše vežu na bend Zabranjeno pušenje? Mislim na taj zlatni period.
Najrađe se sjećam početaka. To je onaj jedinstveni, nevini period u kome je svako od nas bez kalkulacija i beskompromisno davao sebe za zajednički projekat za koga nismo ni sanjali da će dobaciti dovde, da će se te pjesme koje smo stidljivo pisali u našem podrumu svirati skoro četrdeset godina kasnije.
Da li I dalje pratite muzička dešavanja. Ima li nešto od muzike što vas oduševljava poslednjih godina?
Volim da slušam sve što mi padne pod ruku. Ne biram, od onih klasika do nekih novih imena. Ne bi bio sad pravedan da neke spomenem, a neke ne, ali ako već insistirate, volim Hu Si, i Beogradski sindikat.
Radili ste i predstavu o Tesli. I pored svih serija i filmova, zašto baš Tesla, i šta je to što i dalje ne znamo o njemu?
Tesla je vječna inspiracija, koja se, poput njegovih ideja ne gasi. On je neko ko je oslikao dvadesetprvi vijek krajem devetnaestog, jedan od onih koji je naslikao kako svijet danas izgleda. Predstava koju smo napravili govorila je baš o toj filozofskoj ravni koju Tesla ima a koja je malo poznata javnosti.
Pored Tesle, da li ima još neka ličnost koja bi se mogla pojaviti u vašim kreacijama. Možda Domanović, nikada nije bio aktuelniji?
Domanovića u Nadrealistima ima i previše. On je jedan od onih naših pisaca koji je, uz Andrića i Crnjanskog kreirao moj umjetnički kredo, čak i više od ove dvojice.
Praktično je nemoguće medijima da vas ne pitaju o politici i o Sarajevu. Šta imate danas da kažete o te dvije teme?Prije neki dan me je jedan noivinar pitao da li imam želju da posjetim Sarajevo. Odgovorio sam mu da šta god da kažem, neće mi vjerovati. Ako kažem da nemam želju misliće da lažem, a ako kažem da je imam misliće da ga zajebavam.
Hvala za intervju
Hvala vama što ste me se sjetili….
razgovarao: ĐorđepunX
foto: Miloš Zvicer