„Go Go Boots” je deveti studijski album koji je izbacila ova skupina vječitih roadrunnera. Za one koji nijesu upoznati sa stvaralaštvom i pozamašnom zaostavštinom Drive By Truckersa, „Go Go Boots” svakako nije pravo mjesto za početak. Pošto su početkom novog milenijuma Truckersi dobili pojačanje u vidu Jason Isbella, koji je ravnopravno sa ostalim članovima pisao tekstove i komponovao pjesme,
svi su, pa i sami članovi, mislili da je to postava sa kojom će se bend ispisati iz knjige rokenrola kada mu bude vrijeme. Vjenčanje Isbella i basistkinje Shonne Tucker je zacementiralo ove pretpostavke. Ili je to makar uradilo do njihovog razvoda i Isbellovog povlačenja iz benda 2009. godine. Bez obzira što je bend osim njega imao još tri autora, balans je poremećen, a svi su se pitali na šta će ličiti sledeći album Truckersa. Valjda je svima bilo jasno da će ga biti bez obzira na ovaj odlazak, pa su se samo pitali oko njegovog pojavnog oblika. Sledeći je zvučao gotovo kao i prethodni, a onda prije par mjeseci „Go Go Boots”. Lagani kantri, hvatanje zaleta, smirivanje stvari. Za bend koji živi po onoj staroj „on the road” maksimi, koji svoje albume još uvijek snima analogno i trudi se da ih izbaca jednom godišnje, ovo je najveća pauza koju mogu imati. To što su se udaljili od svojih Stones – Skynyrd – Young – the Band korijena ovaj album ne čini nimalo manje albumom Drive By Truckersa nego što je to, recimo, „The Dirty South” gdje su bili u punoj snazi. Glavni autorski duo Paterson Hood – Mike Cooley još uvijek pripovijeda i propovjeda. Tuckerova je zrelija nego na prethodnicima, a album možda upravo zbog pomenutog slow motiona, teži nego ikada. Dakle, kao i sav raniji repertoar i ovaj album upisuje veoma visoku ocjenu. Samo, za putnika namjernika neka ovo bude drugi susret sa Drive By Truckersima ili neki sledeći. I slušaocu je potrebno da se kao i bend umori od pređenih milja, da bi malo uzeo vazduha uz vjerovatno najbolji kantri rok album prošle godine.