Nepokoreni grad
Prvi su dani srpnja, Zagreb vrije kao ofurena tuka u loncu mlinaca, asfalt prži, vijuga, taman i uvijek jači od jedva vidljivog končića Save. Patke su odavno pojedene ili je i njih pokosio nebeski pakao, i već dugo rijetko tko piše. Poštari su neispavani, kratkog i lakog sna, poštari nose račune, opomene i razglednice iz mrtvih gradova, poštari bezubi glasnici kapitala, dokaz da jedna od prvih partizanski sabotaža, ona na glavnoj pošti u Jurišićevoj, nije promašila metu. Dobro, asocijacija je otišla predaleko: ne pucajte u glasnika – dajte mu knjige i oružje; naučite ga da puca na poslodavca.
Ali čemu sve ovo na temperaturama koje bi olovo metka vjerojatno istopile u letu, i već bi netko poduzetan i brz učinio od njega zgodnu gondolu s metalnim kljunom, položio je na plastičnu čipku i za male pare vratio pošiljatelju, računajući da je najteže ipak pobijediti kič, i da su kutije televizora radničke klase još uvijek one starinske, prostrane, prazne i nezgrapne kao njihovi novčanici? Čemu asocijacije u smjeru ustanka protiv neprijatelja svih nas, kad je i ustati od radnog stola da bi razmutio u vodi bazgu i pljunuo preko prozora na vrele tračnice teško izvediv pothvat? I čemu uopće išta kad u mojoj glavi od jutra najjače odzvanja misao o bijelim lisicama, o tome kako se njih dvije-tri u igri progone i tonu začas u dubok snijeg, tonu da bi opet isplivale na površinu, nastavile s lovom i kretanjem, onim što mi je danas u znoju lica mog uskraćeno?
Uglavnom zato što nam sličan ustanak prije ili kasnije ne gine, a vjerojatno najbolji know how nalazi se u povijesti ovoga grada, ove pretjerano raspaljene pećnice. Kronologija je te ilegale, avangarde pokreta koji nas je oslobodio od domaćih i stranih fašista, na sjajno pretjeran, melodramatski, divno patetičan način uhvaćena u dramskoj seriji Nepokoreni grad, 1981. snimljenoj u produkciji Televizije Zagreb. Prevrćući glavom i očima ponovno trinaest nastavaka te kronike otpora (najbolje epizode potpisuju Eduard Galić i Zoran Tadić), u donjim gaćama i višku dlaka kao trut izvaljen na vlažnim pločicama, ne mogu a da me bar malo ne sjebe misao o mračnom dobu koje sve više i sami živimo ali na njega, kao i ja, odgovaramo uglavnom ležanjem.
Dva su songa obilježila seriju, i oba danima odzvanjaju u mojoj sobi i glavi. Tekst je pjesama (prvi, već spomenuto ‘Mračno doba’, prema prepjevima iz Brechta) napisao Željko Sabol, pjesnik koji si je 1991. sam presudio, muziku je komponirao Kabiljo, a izvodi ih Drago post-220 Mlinarec. Drugi, udarnu šansonu/baladu ‘I tako prolaze dani’, pamtim još iz djetinjstva; još više od upečatljivog, repetitivnog refrenskog distiha pamtim kako su me, dok je svirala s televizora ili malog crvenog Iskra radio-kazetofona, sa svih strana prolazili srsi. I dan danas to je, pored autorske ‘Negdje postoji netko’, meni najdraža Dragina izvedba: zapravo samo te dvije često slušam.
Na jednostavnu gitarsku pratnju nakalemljena je priča o revolucionarnom nemiru, nemogućnosti protagonista-ilegalca da proguta sistemsko nasilje; želji da se odupre bezrezervno i odmah, svim raspoloživim sredstvima: čak ni ljubav, koja je kratka i ne znači mnogo, ne može pružiti utočište, spasiti ga od nepravde svijeta. Stihovima u Ich-formi, koji pršte od želje za akcijom – metaka, bombi i atentata – suprotstavljen je naizgled sasvim neutralni refren, deafektizirana izjava koja dodatno podvlači i intenzivira prethodno rečeno, čineći ga posve svakodnevnim, nužnim, samorazumljivim. Ta je veduta otpora, u svoj svojoj melodramatskoj prenapregnutosti, odličan soundtrack za ranosrpanjska povlačenja nekim ulicama i gradovima, mračnim, sjenovitim kucima, prijeko potreban poticaj da se konačno nešto učini. Makar ustane kratkoročno: popiša i prebaci u drugu, hladniju sobu.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta