There are two things which cannot be attacked in front; ignorance and narrow-mindedness. They can only be shaken by the development of the contrary qualities.
– Lord Acton
Never mind what’s been sellin’, it’s what you’re buyin’
– Fugazi
Dobro je što godišnjica Mulja ne pada daleko od kraja kalendarske godine, pa umjesto prdnjave o veličini i uspjesima portala možemo u stvari da rezimiramo zaostavštinu skoro isteklog ljeta gospodnjeg, da vidimo bez uvodnih fanfara i ceremonija šta su to astronauti mulja iskopali do sada, gdje smo nekih mjesec dana prije predviđene majanske apokalipse i ako ne dođe do iste šta nam to budućnost donosi.
Prije svega, mora se reći – bila je ovo radosna godina što se koncertnih dešavanja tiče. Porast kvaliteta i kvantiteta je nešto što bi svakako trebalo da se dešava, a ove godine osjetili smo i dodir istorije kroz mogućnost da se izbliza upoznamo sa veličinama kao što su spiritus movens Walkaboutsa Kris Ekman i “last man standing” Ramonesa Marki, pritom smo i zamišljali kako bi bilo da je Pink Floyd još živ i skrajnut u grad piva i čelika. Doduše, osim ovog zadnjeg lokalni kao urbani populus nije to doživio kao naročito bitnu stvar u zemlji bez rokenrola, no ko zna – zna.
Još će dosta vode Savom poteći dok ne izbijemo iz naših gena 500-godišnjim osmanskim frankenstormom, između ostalog, utuvljeno uvjerenje da je jedini društveno prihvatljiv način muziciranja arlaukanje i pucanje na Mjesec uz midi tinu-ninu melodije i kvarcane trbušne plesačice, pa se može reći da je ovo lijep pomak, a budućnost djeluje interesantno uz pominjanje nekih imena kao što Manu Chao, Wovenhand i Giant Sand.
No dok oduševljeno uvozimo Evropu, Beograd i Svijet sjeti li se ko što ćemo sa domaćom radinošću i da li naše ponosne bendaše očekuje ista sudbina kao i rezignirane uzgajivače zetskih i tuških lubenica koji ne znadoše kuda će sa njima?
Okej, na prvi pogled situacija se jeste poboljšala za nokat, u smislu da je bilo nešto više materijala nego što smo navikli, ali krajnji rezultat je i dalje status quo. Bendovi i dalje trče svoje začarane krugove hvatajući sami svoj rep, u publici su i dalje ista lica, lica ludih entuzijasta koji su jednako rijetki i zaluđeni kao i svirači. I čini se da među autorima stiže novi talas letargije, talas koji u najavi zbilja donosi nove materijale, ali bez konkretnog odgovora na pitanje zašto?
Festivali već najavljuju pomjeranje domaćice iz drugog i trećeg plana u “niste nam potrebni” kategoriju. Na medije se dragi muzikanti ne mogu osloniti, tamo uglavnom rade tete sa diplomom za lakiranje noktiju koje “su čitale što je džez i što je rok, ali su klasični tipovi – zabavna i narodnjaci, samo dobri”. Tu je, (ne)srećom, Internet pa smo zadnjih godina došli do neočekivanog saznanja – u Crnoj Gori ipak ima i rokenrola. Doduše, u pitanju je svakako virtuelni rokenrol, ali makar znamo da postojimo. Od presudne važnosti je da se spojimo, popravljajući infrastrukturu koja je ostala netaknuta još od kad su se sile Osovine povukle poslije Drugog svjetskog rata.
Neko će reći da je u datim uslovima postignuto dosta što i jeste istina posmatrano iz nekog ugla, ali nemojmo se zavaravati i tješiti jer lakoća postojanja bendova treba da bude nepodnošljiva, a crijeva da nam krče za novim teritorijama umjesto da prihvatamo trenutno stanje i govorimo “dobro je”. Ako želimo da nam rok scena izađe iz geta treba joj ponuditi viši smisao, napraviti od iste trend koji se može prodati umjesto “take it or leave it” stava, udariti kontru sistemu umjesto komfornog prihvatanja pravila koja nam diktira. Trebaju nam jake ruke, treba nam čvrst korak naprijed.
Mislim da nikad neću zaboraviti jednog TV Feštađuna i njegovu reportažu sa poplavljenih područja Crne Gore, onomad kad kiša padaše iz neba i iz zemlje. Sjede ti tako Feštađun i kamerman u barci i snimaju okolo, a domaćin kojem je pola kuće pod vodom donosi im priganice i rakiju da se počaste. Pita Feštađun domaćina kako mu je, kako se snalaze on i porodica, a ovaj sa osmijehom od uva do uva i vodom do grkljana odgovara “Dobro nam je. Sve je za narod.”
Dobro nam je – pjevaju papagaji, jer bilo bi sramota da je suprotno, zar ne? Ne kapiraju da je “loše nam je” pozitivna poruka, ona koja poziva na borbu za bolje. Tako da ako vam je loše, onda budućnost možda i nije tako crna i neminovno je da će makar postati siva. A ako vam je dobro, onda ništa.
Poetic Boredom