Ako kojim slučajem prošetate glavnom džadom voljenog grada ili vas neko na prevaru navuče u neki od najposjećenijih i najrazrađenijih lokala, bićete blago rečeno zgađeni. Dno. Ako nekim drugim slučajem uđete u autobus (relacija je potpuno nebitna) shvatićete da ste neke granice postavili mnogo visoko. Dno ne postoji.
I tako vozim se autobusom i slušam jednosatnu priču nekolicine studenata i studentkinja mahom završne godine filozofije. Najpametniji od njih je gledao Bjelogrlićev „Montevideo…”. Kaže fino čovjek: „Film u prošlosti na našim prostorima”. Ako im je kako kažu Delta centar Crne Gore, mogao je junoša malo pronići u film čitajući Sterov filmski vodič, kad mu već gledanje filmova slabo ide od ruke. Pa nije Bjela vodeći um balkanske filozofske škole. Valjda nije. Dalje. Đevojka kupuje samojeda, ali traži neko štene koje neće rasti. O modi i telefonima znaju prilično, o narodnim običajima SVE, pa tako možete saznati da se na velike svečeve (među kojima je i Valentinovo, iako bratija bješe pravoslavna) „valja uljudno javljati svima i biti FER!!!, jer se bolje polažu ispiti i bude ti svako dobro”. Ispada da ostalim danima i ne moraš! I biznis poznaju jednako dobro. Recimo znaju da je para u prodaji krzna argentinskih ČINJELA! Ipak, najzanimljiviji dio cijele priče je bio ujedno i najduži. Muzika. Svi akteri podjednako dobro barataju materijom. Kada jednom saznate da podjela na zabavnu i narodnu muziku još uvijek živi, pomislite da više nema iznenađenja. Kada čujete da su Dženan Lončarević i Severina zabavna, a Rajko Horizont dobra narodna, shvatite da su vas žanrovska pomjeranja poslednjih dvadesetak godina potpuno mimoišla. Parni Valjak i ljigurije Prljavog Kazališta su, naravno, hard rok, dok Zabranjeno Pušenje (pretpostavljam obrađeno na slučajnom uzorku od dvije pjesme koje im trpi uvo – Guzonjin sin i Zenica bluz) smatraju filmskom muzikom ??????? Od omiljenih im izvođača nijesam upoznat sa radom apsolutno nijednog. Osje’ao sam se skoro kao zlatnih devedestih kad su se prepametni poznavaoci Sub Popa i flanelskih kvazi mudrovanja, pored, za njih već tada izlizanih, Mudhoneya, Pearl Jama i Soundgardena, radije upuštali u polemička palamuđenja da li je bolji bend DANCING FRENCH LIBERALS OF ’48 ili CITIZEN’S UTILITIES. Oba benda sam, na moju veliku žalost, našao mnogo kasnije (palamudi mi nijesu htjeli pozajmiti kasete, vjerovatno jer ih nijesu ni imali). Ispostavlja se dakle da i u folku, turbo folku, pseudo folku… postoji UNDERGROUND. Izgleda, užasno jak. Sjećam se jedne svadbe u Srbiji početkom novog milenijuma. Da, da, jedne od onih trodnevnih. Glavni zabavljač je bio izvjesni Mekica. Lokalni lik, veoma popularan. Narod poludio. Trans. Zvijezda ne prestaje. Ima sve što jednoj zvijezdi treba, ali kako saznajem od svadbara, ne interesuje ga ništa van njegovog atara. Pare, slava, šou biznis, televizija, internet… ništa. Franci Blašković superlakih nota. Upravo za ovakve autore su i stvoreni domaći autobusi. Znam, znam… pomislićete da u polaganje za D kategoriju nije uključen test opšte kulture. Istina. Nije. Ali… Čovjek koji se vaspitao na ranoj fazi Sabbatha, Barrettovim Floydima i pogotovo Alan Parsons Projectu i koji mi je kao srednjoškolcu poklonio prvu kasetu grupe Boston, izgubljen i zaboravljen u tranziciji društva, vozi autobus na liniji Nikšić – Podgorica. Didžejiše sa istim gorepomenutim repertoarom. Kaže žalili se putnici gazdi na odabir muzičkih numera. Nema ćirilice. Popular Demand. Ćuti, trpi, vozi, a Alan Parsonsa ti kući slušaj. Zahtjevna je publika studentski kružok iz galerije. Džaba nam što imamo prvog premijera hevi metalca na Balkanu (možda i šire), kad nam filozofsku misao umjesto Kjerkegora i Deride obrađuju Lukas i Kaya. Dno ne postoji.
muljko