Čovjek i instrument su zauvijek vezani jedan za drugog. Da li se sjećate svog prvog ličnog bubnja i uzbuđenja sviranja?
Teško za odgovoriti jer mislim da treba o tome da napišem knjigu, odgovor slijedi ako je nekada napišem. Čudo je ritam, bubnjevi, to je jednostavno nešto što sam usvojio kao da smo rođeni, a, u stvari, smo se srodili. I sada se praznim na tri načina: duhovno, mentalno i fizički… Kud ćeš više.
Kroz festival koji ste organizovali u Crnoj Gori znamo koliko vam ovaj predio odgovara muzički i stvaralački. Ali pored te otresitosti, krša, svirali ste sa makedonskim Leb i solom, tu melodiku, neparne ritmove, rokenrol, a dugo ste i u Srbiji gdje opet preovladava drugačiji sentiment. Pored svega navedenog, da li se vraćate svemu tom, ili imate favorite kada je muzika u pitanju?
U potrazi za suštinom čovjek sve više otkriva i sve dublje ide. Zanimljivo je ako analiziram samo ljude koji žive na Hercegnovskoj rivijeri, i da svako mjesto od Igala, do Kamenara ima drugačiju melodiju izgovora riječi. Dakle jedan jezik, mentalitet, narod, svaki dan se između sebe miješaju, a toliko melodijske razlike pri izgovoru iste riječi. Ja sam našao mnogo sličnosti između makedonske muzike i crnogorske, više nego između crnogorske i srpske. Mislim da je ključ u najmuzikalnijima na ovim prostorima – a to su Albanci. Oni sigurno imaju najviše onog starosjedelačkog, a i nekako su svoje sve najviše sačuvali, i svi mi oko njih imamo njihov muzički uticaj, a da toga nismo ni svjesni. Recimo, možda je dobro da napomenem nešto što je rekao za TV Skopje čuveni makednoski filmski reditelj Stole Popov: ,,Nisam znao da nam je bio potreban jedan Crnogorac, da dođe i sa sobom donese svu surovost crnogorske planine da bi danas imali ovakvu pjesmu koja je na nivou himne”. Riječ je o pjesmi Uči me majko karaj me.
Prezentovali ste muziku na drugačiji način preferirajući bubnjeve i perkusije kao „lead“ instrumente. Zbog čega nema više drum festivala, već gitara prednjači?
Gitara je veliko pomagalo da se momci ,,dokopaju” djevojaka. Gitara je nešto najvažnije od druge polovine 20. vijeka pa do danas. Ljudi pišu poeziju, žele da budu buntovni, žele nešto da kažu, saopšte i sve to ide mnogo lakše sa gitarom. Nekako jednostavno žele da čuju kada je nešto uz gitaru. Nekada je to na našim prostorima bilo uz gusle. Nova vremena, a i gitara je melodijski instrument pa se na njoj mnogo lakše izraziti, čak i prenijeti emocije.
Bili ste angažovani u više navrata kao aktivista – u kakvom svijetu živimo danas?
Danas je totalna papazjanija. Razvojem informatike čovjek je više izgubio neko dobio, ali to je tako. Ljudska ćud je problem jer ona uvijek teži da nađe neki put kojim se teže ide, to izaziva adrenalin, a adrenalin je za život izazovniji, napetiji. Izaziva, nastaje od straha pa… Vjerujem i dalje u pametna i poštena čovjeka koji će spasiti čovječanstvo. Koliko god izgledalo da inteligancija ćuti, ona itekako postoji i misli, ali mora da da prostora polusvijetu da masturbira! Ne daj Bože da se prenagli, jer čim se prenagli, evo ih, izrone odnekle. Recimo vi danas nigdje ne vidite čupavce koji trule u ,,starkama” i nisu ništa u svom životu i mišljenju mijenjali od ‘68- ‘70. Ali ako dovedete recimo grupu Deep Purple oni odnekud izrone i napune Beogradsku arenu (oko 20.000 mjesta). Zapitaš se gdje ovi žive? Ne viđamo ih! Isto je u današnje vrijeme sa ljudima od pameti, sa intelektualcima, jer su mediji poklopili sve što je površno, čak i vulgarno, da je stvarno sramota da se iko ko ima imalo pameti pojavi na takvom mediju, sem političara koji se pojavljuju po difoltu kao i u stara vremena polaznik u svaku kuću.
Kako je svirati i sarađivati sa Zdravkom Čolićem?
Pa Čolini koncerti su definitivno najveća i najbolja zabava na Balkanu, a i šire. To je baš pravi dernek, i nigdje se tako provesti ne možete. To je energija koja ruši sve pred sobom i tu je Čolić nenadmašan. Neko kaže pjesme. Da pjesme, ali i drugi pjevaju te iste pjesme i? Ja sa njime imam neku posebnu generacijsku komunikaciju, mentalitetsku, razumijevanje bez riječi. Nešto se fenomanalno poklapa. Malo nas je ostalo. Ne znam, možda ima i veze to da smo iz istih krajeva. Ovaj krš koji nas je odgojio i iznjedrio nosi nešto posebno. Evo recimo i Bregovićeva majka je iz Banjana, Čolićevi iz Trebinja, a majka od Vuletića porijeklom iz Cuca. Ja sam cijeli nekako iz dvije nahije – Riječke i Katunske, pa sada razmislite koliko je to negdje kada je suština u pitanju, važno. A ja kažem da jeste.
Zbog čega se na muzičkoj Akademiji na Cetinju ne izučavaju udaraljke? I da li bi ste u tom slučaju bili predavač ili driektor odsjeka?
Crnogorci su mali narod, narod koji je sve komplekse (malog naroda, sirotinje, malog jezika) pretvorio u vrline. Cetinje je jedan grad koji je među najmanjim prijestonicama na svijetu, ali je to dalo nevjerovatno nešto na šta htjeli to ili ne, moramo biti ponosni. Gdje god odem i kada kažem da sam rođen na Cetinju svi koji nikada nisu bili na Cetinju me pitaju jedno pitanje: ,,Koliko je to Cetinje života ti? Jer gdje god odem naiđem na nekog uspješnog sportistu, književnika, muzičara, slikara, pjesnika”. Zar to nije čudo? Ima li grada na svijetu, a da ima toliko poznatih i važnih ljudi? Nažalost, iza dan u dan oni koji trebaju, sve manje na tu činjenicu misle tako da je sve ostalo na roditeljima koji se trude da svojoj djeci omoguće sve, a društvo…? Kada su udaraljke u pitanju, ja mislim recimo da nam ih je neko davno dok je još čovjek evoluirao, prosto ukrao. Pa mi smo inače nekako po izrazu lica dežurno namrgođeni, ali takvom izrazu lica jedino udaraljke priliče. Malo se šalim, ali nisam daleko od istine, da priliči, priliči!
Možete li izdvojiti najtalentovanijeg muzičara sa kojim ste sarađivali, a da se nije ostvario u potpunosti?
Mogu. Vlatko Stefanovski. To je sigurno – koji se vinuo do svjetskih visina, a mislim da nije dosegao ni pola koliko to zavređuje. On i nije svjestan sebe koliko samo muzike u njemu ima, i kako to iz njega sa lakoćom izlazi. Svirao je sa mnogim svjetskim muzičarima, mnogo postigao, a opet pred njim je toliko mnogo toga što treba… Neka nam samo poživi. Ima ih još dosta, ali sam njega pomenuo kao raritet.
Koji su muzičari i albumi oblikovali Vaš muzički ukus?
Mnogo toga, ja nikada muzički nisam mirovao. Krenulo je od Bitlsa i Stonsa, preko grupa Who, Troggs, Holis, Easybeats (gdje je svirao otac od Angus Younga i braće AC/DC). Kasnije Cream, Hendrix, Kevin Ayersa, Lou Reeda, Bouvija, Emerson Lake and Palmer, Genesis, Peter Gabriel, pa do Baaba Mala, Youssu `n` Doura, Salef Keita, Nusret Huseina itd. Do njujorške scene – Talking Headsa, Ramones, Steve Wondera itd… Mnogo njih je na mene uticalo dok se nisam oslonio na ono unutrašnje što nosim sa sobom i izrazio se kroz solo bubnjeve.
ĐorđepunX