Dismember – Dismember

Sigurno da nije lijepo poceti sa protekcijom, ali njima se, moze se. Iako je album objavljen poodavno cijenim da ga je izuzev okorelih fanova (citaj: autor i nekolicina zaludenika) rijetko ko preslušao, a trebalo bi da mu se posvete mnogo šire narodne mase. Evo i zbog cega…
Jedan od najuticajnijih death metal bendova uspio je da pronade pravi songwriting model, dok sa komponovanjem i budženjem rifova nikad nijesu ni imali problema. Dismember album krece brutalno i prvih pet pjesama treba premijerno slušati pod nadzorom neke vrlo smirene, po mogucnosti starije osobe. U šizofrenicnom napadu pod nazivom “Death Conquers All” old school zvuk miješa se sa melodicnim partiturama, po cemu je ovaj bend bio i ostao jedinstven bez obzira na ekspanziju žanra u razlicitim, uglavnom nesnosnim pravcima. Generalno, uspjelo im je da u svih 11 pjesama ubace neki tajanstveni, novi element, tako da im se ne može prigovoriti u smislu neinventivnosti, karakteristicne mane za vecinu bendova koji dosegnu dvocifren broj albuma. Posebne pohvale idu na racun povratka na dobru, staru prljavu produkciju – inace se odrah galameci da ekstremnim metal bendovima nije potrebna cista produkcija, nastala kao neizbježna posljedica tržišne orijentacije na CD. Savršena produkcija je za ove što pjevaju kako je život kategoricno lijepa pojava, iz cega prozilazi da je svaki dan radostan (a nije), da se treba posvetiti pateticnom ispunjenju želja krajnje diskutabilnog tipa (naravno da ne treba), te da je jedini problem u takvoj konstalaciji snaga kad te ostavi draga (ili ti nju jer je kurva, nikad nijesam cuo ijedan drugi razlog) pa im se pjesme uglavnom pretvaraju u žalopojke kako ce jedna strana u pakao, a ona navodno poštenija ce se pridružiti andelima na nebu… Ako ni zbog cega drugog, Dismember treba da postoji zato što cvrsto stoji na suprotnoj strani. Kakav stav, strašan stav, narogušen i ljut sav – svi Dismember fanovi ce vam potvrditi koliko je neodoljivo iživljavati se dva ili tri minuta, nakon cega obicno uslijedi dionica srednjeg tempa, pa taman kad ocekujete kraj nadoveže se tako ubitacan, headbanging riff od kojeg prokljuca krv u venama. Kad sve to saberete, dobijate oružje za masovno uništenje ili soundtrack za horor film baziran na eliminaciji svega što stane pred kameru. Podržite ovaj bend zato što je iskreno nezajažljiv u podsticanju negativiteta u svim oblicima, prijeko potrebnog da bi stvari krenule nabolje, što važi za bilo koji period u istoriji covjecanstva, a za Eru Vodolije – ponajviše.