I konačno je Koja stigao u Podgoricu. Nakon svega nekoliko gostovanja po našoj zemlji u protekle tri decenije i tri inkarnacije, Disciplina je svratila i u glavni grad, koji ju je, makar kako kažu priče, željno iščekivao. Rezultat ovog konačnog susreta, ipak nije bio onakav kakav su mnogi očekivali. Terasa KIC-a, da li zbog visokog datuma i jednako visoke karte, da li zbog nečeg drugog nije bila ni približno puna kako je to znalo da bude na par prethodnih gostovanja bendova iz regiona. Ipak, nekoliko stotina posjetilaca je propratilo prvo gostovanje beogradskog tria u Podgorici.
Dovoljno ljudi i dovoljno provoda za neku skoru repeticiju. Nadajmo se da će do nje doći. Nakon kašnjenja od čitavog sata (koje možemo i opravdati jer je do pola deset terasa bila gotovo prazna) Koja, Buca i Manja svoj nastup započinju muzičkim zagrijavanjem koje nas je uvelo u pjesme „Prestani da mrziš”, „Čovek koji ne nosi sat” i „Iza 9 brda”. Ovu poslednju je publika pokušala i da isprati, ali su im to jedva dozvolile Kojine brzopotezne rime. Nakon blagog prijema uslijedila su „Neukusu treba reći ne” i „Nemoj!” te prva „londonska” „Heavy Bass Blues”. Nakon ovih uslijedila je još jedna promo stvar sa novog materijala, vjerovatno i najslabiji momenat albuma „Uf!” – „Društvena mreža”. Već i na njoj se mogao osjetiti nedostatak pratećih instrumenata koji se kod DAK dosta često zna osjetiti uživo, jer su neke numere jednostavno predviđene da se izvode sa duvačima, ili kako je slučaj u „Društvenoj mreži” klavirom, koji je tako dobro legao na studijskoj verziji. Ovo će se naročito osjetiti kasnije ove noći prilikom izvođenja pjesme „Buka u modi”. No, možda bi sve zvučalo znatno drugačije da je zvuk na krovu KIC-a bio sređeniji. Sa mjesta na kojem je potpisnik ovih redova pratio koncert (dvadesetak metara od bine, pa malo u stranu ), sve je zvučalo prilično mutno, bas efekti su gutali Bucine majstorije, koje bi itekako trebale biti ako ne u prvom planu, a onda rame uz rame sa Kojinim dionicama. Glasovi nerazgovjetni, a pratećih vokala na momente nije ni bilo. No, treba ostaviti prostora mišljenju da se na drugim pozicijama na terasi sve ovo bolje i čistije čulo. Bend se povrh svega dobro zabavljao na bini, pa je uspijevao da iz publike izmami horsko pjevanje ili bolje reći skandiranje. „Neko mora to da spreči”, „Ah kakva sreća”, „Ako ti je glasno” su uveli sve prisutne u vrhunac koncerta koji je vješto i predvidljivo ostavljen za poslednjih pola sata. „Da li ti znaš za neki drugi ritam” je podigao i one koji se baš i nijesu pretjerano zabavljali do tog momenta, a „Čovjek sa visokom temperaturom” i „Bunt” su nakon sat vremena svirke ostavili publiku sa velikim znakom pitanja, nakon prvog silaska benda sa bine. Oni koji su već imali prilike uživo pratiti Dak, znaju da su ovakve stvari česte, te da upaljena bas gitara govori da će se šou nastaviti. Na binu se nakon par minuta sa bendom penje i famozni crveni Rickenbacker o kojem je prethodnih dana bilo sasvim dovoljno priče. „Svi za mnom”, „Ive Got Those Technicolor Eyes” i potpuni vrhunac večeri „Batman, Mandrak, Fantom” su odveli bend još jedno u backstage. Na bis DAK je izašao ne toliko zbog nevelikog dijela uporne publike, koliko zbog „plana i programa”. Prvo podgoričko druženje se završilo pjesmama: „Why?”, „Zeleni zub” i naravno „Buka u modi”. Do neke bolje prilike i ovo će biti dovoljno.
Saša