KRIK I BES
Bubanj i bes jednako buka i bijes; to je valjda najkraća, najpreciznija definicija Kičme – barem one s prvog albuma. Bubanj: Srđan Žika Todorović, ni onda ni sada anđeo, u vrijeme snimanja ploče osamdeset i druge godine još uvijek maloljetan.
Bas: Dušan Kojić Koja, tek nešto stariji, ali s čitavim brdom Šarla na plećima. Buka&Bijes – ono što s ploče izlazi, ruje po zubima, rijedi krv i tjera akne da otpadnu. Četiri B za pogled u bolju budućnost: najbolju jugoslovensku grupu svih vremena!
Kad je Faulkner u naslovu svoga romana parafrazirao Macbetha, nekim slučajem nije imao u vidu Koju, a sasvim je izvjesno da ga ni Shakespeare nije predvidio. Život je priča koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa – to je, otprilike, definicija koju je ponudio bard, a onda ju je, elektrificiranu, egzistencijalno uokvirenu te opterećenu grijehom tehnike, prihvatila moderna. A zatim na scenu izlazi valjda najveći ego domaćeg rokenrola i prisvaja buku i bijes, priču i značenje.
U jednom prijevodu na naš jezik u naslovu već spomenutog romana nalazimo krik, u drugom buku: bijes ostaje isti. Analogija se, tim redoslijedom, može primijeniti i na dva ključna Kojina projekta – Šarla i Disciplinu. Šarlo je bio krik. Komad nečeg nazubljenog i oštrog što se u nekom narko-mističnom eksperimentu u podrumu beogradskog SKC-a izrodilo iz dosadnjikave prog-rock limunade zvane Limunovo drvo, i kao kačuša sletjelo na bine socijalističke domovine. Na đuletu su, umjesto seronje Münchhausena, jahala tri sasvim iskrena dečka. Svaki od njih je ispisao bar jedno sjajno poglavlje u povijesti glazbe i sasvim lijepom broju života, neki i vlastitom krvlju. Koja je svoje dionice pisao uglavnom egom, al ih je bome napisao. Kad je Šarlo eksplodirao i krik se izgubio, inficirajući pritom tisuće ušiju, negdje u sivoj onostranosti, na dnu konzerve je ostao bijes – rodila se Disciplina.
Redukcija, onaj uvijek dobrodošli less is more, bila je i ostala Kojina osnovna formula. Prvo je otpala gitara. Zeleni zub nastavio je Šarlovu formulu tretmana svakog instrumenta, uključujući bubanj, kao solo dionice, zapečativši uvjerenje da nema nikakvog razloga zašto i on svoju gitaru ne bi mlatio kao Hendrix. Žikina stihijska, često poliritmijska, raspršena svirka odlično se, energijom i teksturom, uklopila u efektima podebljane bas-rifove te činila gusto tkan zvučni tepih za sola, citate, kolaže i improvizirane dionice. Sviđa mi se da ti ne bude prijatno donosi sve što je taj zvuk imao dati – deset sjajnih komada nekoga sasvim novoga zvuka.
Kojini uglavnom ludički i apsurdni, ali koncizni, prepoznatljivi i stilski suvereni tekstualni krokiji koji defiliraju ovom, ali i kasnijim Kičminim pločama donose prijeko potreban odmak kako od tad dominantne ‘rukav invalida na vjetru’ poetike npr. Bijelog dugmeta s jedne, i često slabašnog, ispraznog punk fraziranja s druge strane. ‘Uživaj’ je, formom, jedna od klasičnijih kompozicija na ploči. Pankoidni ulazni rif odmjenjuje plesnija dionica s vokalnim dijelom uz – gotovo do samog kraja kad se sve, u kućnom Kičminom maniru, kontrolirano rasipa – diskoidni ravnjak, koji kao da je skinut s nekog hita Mirzinog jata i dekompresiran kesicom tripova. Sve skupa tri stiha teksta sukus su onog više puta spominjanoga Kojinog ega: Uživaj opštu nemoć / moraju te gledati jer ne znaju / nešto ćeš pomeriti… I pomerio i promijenio jest. Ako ni svijet ni birtiju, a ono domaći rokenrol. Slušalice na uši, volume u crveno, i onda marševim korakom naprijed. Dok drže koljena, bubnjići služe: dok čelo ne sretne neki zid.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta