Velikan Bugarske underground scene i gitarski virtuoz se ponovo javio sa novim albumom. U prethodnim godinama sam se potrudio da ga barem ovoliko predstavim domaćoj publici a sa ovim novim albumom evo ponovo dobrog razloga da se podsjetimo na njegovu muziku i diskografiju.
Jeste, i dalje donekle zvuči kao Steve Vai iz mlađih dana, ali kao što sam dosta puta kazao, Dimitar Nalbantov je godinama i iz albuma u album izgradio svoj upečatljivi stil koji ga dosta izdvaja od ostatka scene, i bez imalo ustezanja ili predomišljanja tvrdim odgovorno da je čovjek jedan od vodećih evropskih instrumentalista, bez obzira na manju popularnost. U svom kućnom studiju je napravio muzičke bisere kojih se niti jedan mnogo poznatiji gitarista ne bi postidio. Čak suprotno, mnogi „velikani“ bi „dali kilo života za dvjesta grama talenta moga“.
Ovoga puta mu u pomoć stiže klavijaturista Kiril Gerenov, dugogodišnji prijatelj koji sa njime dijeli ljubav ka eksperimentisanju, progresivnoj svirci i nadasve melodiji. A melodije na ovom albumu ima na pretek i ovoga puta Dimi i Kiril mješaju stari Bugarski narodni melos i pojedine stare i možda donekle zaboravljene instrumente više nego obično i to nevjerovatno dobro zvuči.
Kao i svi prethodni, i ovaj je jedna ogromna solaža od početka do kraja albuma, ali niti u jednom momentu nije dosadno ili pretjerano. Dimitar vaga sve i svaki ton prolazi kroz rigorozno testiranje i provjere materijala. Ništa ne ostavlja slučaju a ako ga malo pratitet po socijalnim mrežama, vidjećete da je čovjek u potpunosti predat svojoj muzici. U potpunosti. Brzinu je vremenom zamjenio atmosferom, i iako ima djelova da se čovjeku zavrti u glavi od brzine, ipak je ovaj album mnogo odmjereniji i profinjeniji, urađen sa ukusom i velikom pažnjom.
Nakon jednog kriznog perioda kada je umalo prodao svu svoju opremu i batalio sviranje, čovjek se vraća jači i odlučniji, sa ugovorom za pas, i sa ovim novim albumom koji ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Bravo Dimitre. Bravo za životne odluke i bravo za ovaj hrabar album. Nemojte napraviti grešku pa ga ne poslušati.
Nikola Franquelli