Posljednjih godina, od medija pa do najviših političkih vrhova, u velikoj mjeri se polemiše oko digitalnog svijeta. Vremenom je došlo do izmjena koje su uticale na industriju zabave, a onda kako na pojedinca tako i na šire društvo. Često nailazim na članke ili rasprave o „lošoj strani digitalizacije”. Slažem se da postoje dobra i loša strana, kao i u svemu u životu, ali primjetio sam jedan mali ali veoma bitan detalj. Kao prvo, o digitalizaciji uvjek govorimo u trećem licu, to ili ta. Stičem utisak kao da govorimo o nekoj stvarnoj, živoj osobi, kao da digitalizacija, internet i virtuelni svijet postoje sami za sebe ili kao da su neki posebni entitet. Kao drugo, digitalizacija se nije stvorila sama od sebe, a usuđujemo se da je krivimo za pirateriju, za lošu prodaju, za lošu prođu diskova na tržištu, i slično.
Zaboravljamo jednu vrlo bitnu činjenicu, jednu sitnicu, tričariju, zaboravljamo da je digitalizacija svijet koji smo mi stvorili (naučnici svojim talentom za tehniku, a mi korisnici sa svojom glađu za novotarijama), i da bez naše interakcije, bez naše upotrebe svih resursa, digitalizacija jednostavno ne postoji – hrpa silikona, plastike i metala. Jedan mali detalj, na prvi pogled izgleda beznačajan, ali otkriva naše ophođenje prema digitalizaciji, kako je shvatamo i kako se realno ophodimo prema tom „problemu”, a istina je da bježimo od odgovornosti, nastojeći da okrivimo tamo neko nepostojeće treće lice. Toliko smo daleko pošli u našem eskiviranju odgovornosti, da je većina korisnika (a to je nekoliko milijardi osoba) uvjereno da su u pravu i da oni ne snose apsolutno nikakvu odgovornost ili krivicu. Ako je tu, tu je da se koristi.
Sasvim je umjesno pitati da li namjerno ili slučajno zaboravljamo da smo upravo mi prva, zadnja i najosnovnija karika u toj priči? Ja koji ovo pišem, ti koji ovo čitaš, svi koji su umješani u stvaranje digitalnog svijeta, svi koji su na njemu danonoćno ili ponekad, svi mi smo odgovorni za sve dobro, ali i za sve loše. Digitalizacija je samo naziv, skup programa, ideja. Mi smo živa bića koja upravljaju i odlučuju.
Uzmimo za primjer skidanje slika, ili muzike sa interneta. U najvećem broju slučajeva je ilegalno. Ima i legalnih servisa, i besplatnih pjesama kao i slika, ali pošto je procenat skidanja ilegalnog materijala nad legalnim i mnogo na strani onog prvog, uzmimo ilegalno skidanje zaštićenog materijala. Taj materijal je zaštićen autorskim pravima, regulativom i zakonima, koji se mogu slobodno zvati mrtvo slovo na papiru, ali oni nisu mrtvo slovo na papiru zbog same te činjenice što su napisani, ili zato što je „digitalizacija” kriva za to. Krivci smo svi mi koji se ne pridržavamo pravila igre, krivci smo svi mi koji učestvujemo. Kada skineš sliku, nije kriv digitalni svijet koji ti pruža priliku za tako nešto, nego si je ti skinuo ilegalno kontra zakona ili želje osobe koja je napravila fotografiju. Imaš priliku za tako nešto? Pa imaš svakodnevno i za gore stvari, pa ih ne radiš jer ti neka moralna načela ili zakoni ne dozvoljavaju. Ne treba kriviti tamo nešto ili nekoga, nego pogledaj svoje navike i načela.
Pomalo sam izašao iz konteksta. Nije mi namjera otvoriti jednu od entih diskusija o pirateriji. Želim da ukažem na naše greške koje treba pogledati, analizirati i ispravljati, a ima ih dovoljno da nam bude kao dnevni posao… bez slobodne nedelje i praznika.
Nikola Franquelli