Jubilarna godina na jezeru kraj Nikšića kasnila je zbog pandemije COVID-19 sa kojom se još uvijek borimo. Neki manje, neki više. Sama oznaka ove varijante sada dobro poznatog smrtonosnog virusa ujedno označava i godinu u kojoj su se dogodili značajniji muzički festivalski iskoraci kod nas. Prošla godina donijela je u talasima zaravnavanja epidemijske krivulje poneko iznenađenje, ali nešto što bi predstavljalo pravi novi list morali smo čekati do petog avgusta 2021. Naravno, kada je Crna Gora u pitanju.
Iz ugla naše male redakcije gledano, neprirodno stanje bez „muzičko-scenskih događaja“ kako se to sve češće zove po medijima i izvještajima nadležnih institucija, moglo je da traje u nedogled. Razlog je jednostavan. Pelcer festivalskog ugođaja u kom je rokenrol (šta god kome značio taj termin) dominantan primio se otprilike u vrijeme nastanka Lake festa. Naravno, Nikšić i Kotor su prednjačili u cijeloj priči, ali ne treba zaboraviti da su i brojne druge organizacije i gradovi pokušali, neki i uspjeli prenijeti sličnu priču dalje po Crnoj Gori. Budva, Cetinje, Herceg Novi, Kolašin, Bijelo polje, Podgorica…
Neizostavno, uz ekspanziju ide i zasićenje. Na ovim stranicama često smo pisali o nezadovoljstvu razmažene publike koje tradicionalno grune nakon objavljivanja festivalskih set-lista. I onda se desilo ono što niko nije očekivao. Ni festivala, ni razmažene publike. Distance, zaključavanja, otuđenja, gubljenja u meandrima virtuelnog svijeta… Samim tim i resetovanje brojača na nulu kada su festivali i navike publike u pitanju. Godina provedena u praćenju zaraze, sipanju mržnje po mreži, bindžovanju serija, besmislenih online koncerata… da ne zaboravimo, i političkih vratolomija koje su postale jedan ozbiljan dio zabave pučanstva, odvojila je publiku ne samo jedne od drugih, nego i od osjećaja zajedništva i dijeljenja emocije kroz pjesme koje su, ma koliko izlizane, uvijek iznova spajale. O(p)stali su normalni, činilo se samo rijetki i rijetke.
A onda se desio peti avgust. Na vidjelo je izašla ponovo ona lijepa energija kraj jezera koju najbolje internetom slika niz raznobojnih zastava na istom koplju. Sasvim drugačijih od onih na koje pomislite kada izgovorite tu riječ. Dobri duh se vratio u grad.
Ko je ikada organizovao neki događaj, svjestan je lavirinta logistike koju oni sobom neminovno nose u vremenima koja nijesu izazovna kao ova sada. Kada sve to stavite u kontekst vremena u kojem se organizovao jedan veliki festival, kakav je Lake, stvari dobijaju ozbiljniji ton. Cajtnot između osluškivanja posljednje izrečene zdravstvene mjere i otvaranja festivalske kapije je u najmanju ruku nehuman. Jer, držati armiju tehničara, tonaca, medija, bezbjednjaka, volontera, šankera, policijskog i zdravstvenog osoblja na stand-byu nije nešto što bilo koji organizator želi u svom životu. Naravno, tu su i dvije kolone najvažnije vojske – izvođača i publike. Obje željne ponovnog susreta pod bilo kojim okolnostima. Svo to kašnjenje uzrokuje i nedovoljnu promotivnu kampanju koju ovako veliki događaji jednostavno moraju imati. Kroz jedan after movie bilo bi zanimljivo vidjeti kako se sklapala tehnička priča, ali i programska šema dostojna desetog izdanja festivala i kako su se okupljale ekipe čije bukiranje u naprečac zgusnutim koncertnim rasporedima sigurno nije posao od par telefonskih poziva. Posebno ne u uslovima između izricanja novih mjera usljed novog porasta broja zaraženih, na čijim krivim linijama osim dosadašnjih, pratimo i onu koja obilježava kovidave turiste.
O jako malom broju vakcinisanih među populacijom koja bi po pravilu na ovakvim događajima trebala biti najbrojnija čitajte na bilo kom portalu, naročito u sekciji komentara. Ovdje samo konstatacija da smo mi koji pratimo ovaj fest od početka srećni što je par hiljada potpuno novih mladih lica tu.
Istina, valjalo bi da u regionu postoji raznovrsnija grupa hedlajnera. Po mogućnosti i nešto mlađih izvođača koji bi vjerovatno bolje iskomunicirali sa širim auditorijumom. Ali, to je već druga priča, kojom će se organizatori baviti kada se zdravstvena situacija dovede u normalu. Ili nešto njoj nalik.
Lake je uradio što je mogao u ovakvim uslovima. Za jubilarno izdanje sasvim je i prirodno bilo da će nastupiti bendovi koji su obilježili prethodnih devet, kakvi su: Hladno pivo, Goblini, Ritam nereda, Sunshine, Psihomodo pop, SixPack, Bjesovi, Zoster, Nikola vranjković, Iskaz, Mortal kombat i Dejan Petrović. Naravno, neki žale zbog nedolaska Eyesburna, neki što na listi nema Obojenog programa, Partibrejkersa, Majki ili Bajage… ali, za razliku od ranije… većina zadovoljna set listom. Eto čuda.
Što se tiče domaćih predstavnika, izbor logičan i opravdan. Da li je mogao uskočiti još neko? Uz zgusnutiji raspored i raniji početak možda i jeste. Pusta želja je format od šest bendova po večeri, pa da jedan domaći, kao mnogih ranijih godina ugrabi bolji termin nastupa. Uz veliki broj komplikacija od kojih je još jedna u nizu PCR testiranje treba biti prezadovoljan ostvarenim.
Domaćini su po pravilu otvarali svaku od festivalskih večeri. To su bila već dobro poznata lica: Rudolf, Parampaščad i Štrajk mozga. Razlog, rekosmo opravdan. Dva od njih su nedavno objavila albume (Štrajk mozga – Mind Slave i Parampaščad – Na putu ka suncu), a Rudolf već par mjeseci najavljuje svoj drugi dugosvirajući materijal Olupine. Treba li pominjati da su razbijali na Lake-u 😊
Radi rokenrol hronike da zabilježimo i njihove setliste. Parampaščad i Štrajk mozga nijesu imali težak zadatak. Odsvirali su kompletne setove sa albuma prvijenca. Uz to, Nikšićani su predstavili i novu stvar „Ring the Bells“. Rudolfu je zadatak bio malo komplikovaniji, pa su kombinovali numere sa dva albuma i „Je je Ce Ge“ koja se izgleda neće naći na njihovom drugom materijalu. Izostanak „Desperada“ i „Bluz za nju“ ćemo riješiti sa njima negdje uz pivo.
Rudolf
Don Kihot
Divljina
Voz
Olupine
Vozi
Pod prozorom
Bajkerska
Oni
Ko umije, razumjeće važnost akronima
Je je Ce Ge
Parampaščad
Parampseća ljubav
Život moj
Ti ili ja
Strahodelična noć
Dan kad biće sve u redu
Zalet
Sasvim sama
Kilometri
Komadi
Na putu ka suncu
Štrajk mozga
Slika
Znam
Fuck You Borko
Pressure
In Chains
Perfect One
Macht
Life of a Dead Man
Ring the Bells
Galerije nasmijanih zadovoljnih lica izvođača i publike kraj krupačkog jezera defiluju muzičkim portalima i feedovima na društvenim mrežama. Eto konačno pozitivnih poruka iz našeg kutka i najboljih ambasadora koje možemo imati.
Deseti Lejk jeste jubilarni, ali spletom okolnosti i događaj koji ispisuje potpuno novo poglavlje muzike kod nas. Ako zdravstveni trendovi dozvole avgust nam donosi još lijepih priča. Iako je cetinjski Beer fest otkazan, u najavi su još uvijek petrovački jazz i reggae festival, hercegnovski strip festival koji bi trebao da donese i neka zanimljiva muzička imena, Made in NY Jazz fest sa hedlajnerom Stanley Jordanom… i jedno novo festivalsko ime. Opet u Nikšiću.
Stay tuned, slušamo se krajem avgusta. Do tada uživajte u foto galeriji našeg Dada Petrića
