Ove godine se obilježava četrdeseta godišnjica ‘punk eksplozije’, koja se, gotovo simultano, dogodila s obje strane Atlantika. Sastavi Ramones, Dead Boys, Blondie, Television, Talking Heads i Patti Smith Group u SAD-u (točnije, New Yorku) te Sex Pistols, The Damned i The Clash u UK-u (odnosno Londonu) resetirali su rock’n’roll i vratili jednostavne akorde, buntovničke tesktove i lakonsku kratkoću u modu.
Međutim, punk kao žanr nije osvanuo preko noći: još sredinom 60-ih, kad je rock bio itekako aktualan, brojni su bendovi već zastupali punkerski imidž i glazbeno i vizualno. Lista kreće kronološki, a predstavlja neke od pjesama koje su snažno utjecale na punk.
KINGSMEN – LOUIE LOUIE (1964.)
Radi se o jednoj od najjednostavnijih, ali i najnerazumljivijih rock pjesama ikad. Tri zvonka akorda vrte se u krug dok pjevač Jack Ely blebeće tko zna o čemu – pjesma je upravo zbog svoje prpošnosti postala relativno veliki hit, kao i omiljena koncertna obrada za mnoge kasnije bendove: The Stooges, Flamin Groovies, Motorhead, The Clash, Black Flag… lista je beskonačna, a pjesma je poseban utjecaj imala na mladog gitarista Davea Daviesa iz grupe Kinks koji je na njoj bazirao još jedan klasik, ‘You Really Got Me’. Blebetanje u originalu značilo je da svaka obrada može imati vlastiti tekst – sve dok se na početku strofe započne s pijanim uzvikom ‘Louie Louie!’.
THE SONICS – STRYCHNINE (1965.)
Sonics su jedan od prvih značajnijih garage rock bendova iz Sjedinjenih Država, a na svom debiju ‘Here Are The Sonics’ našlo se mnogo pjesama koje su izvršile presudan utjecaj na kasniji punk pokret. Jedna od njih je ‘Strychnine’, lo-fi ‘ubod’ koji je, dok su Britance šokirali Stonesi sa ‘Satisfaction’, veličao – ispijanje otrova. Ovaj je standard također doživio brojne obrade, među ostalim one Crampsa i The Fall.
THE WHO – MY GENERATION (1965.)
Uključenje ove stvari na listu ne bi trebalo nikoga iznenaditi. The Who su u mnogočemu bili daleko ispred svog vremena: žestokim power-akordima, neortodoksnom bubnjanju, neobuzdanim nastupima uživo (uključujući redovito razbijanje instrumenata krajem svirke)… Na ‘My Generation’ pogodili su sve: brzina, ljutiti i energični vokal, dva akorda, bas solo, kaotičan završetak pjesme i najbitnije: tekst koji se izravno tiče mladih i revoltiranih, uz povik: ‘Why don’t you all f-f-f-fade away?!’. Aluzija na vulgarizam bila je jasna, a Who su s ‘My Generation’ rock glazbi dali dimenziju više.
VELVET UNDERGROUND – HEROIN (1967.)
Ako su The Who logičan uzor gotovo svakog ranog punk benda, onda su Velvet Underground uzori svih ‘čudaka’, odnosno svih sastava rane punk i post punk scene koji nisu htjeli samo ‘oživjeti duh ranog rock’n’rolla’. Debitantski album Njujorčana predvođenih Louom Reedom, Johnom Caleom i njemačkom muzom-pjevačicom Nico u svoje vrijeme bio je apsolutno neortodoksan (izuzev par slatkih pop stvarčica), a među tim neobičnim skladbama isticala se ‘Heroin’, oda narkotiku koji tad još nije bio toliko popularan u show-biz svijetu, ali itekako jest u Velvetima bliskom umjetničkom okruženju u New Yorku. Pjesma počinje laganom međuigrom dvaju akorada, a završava u kaosu induciranom Caleovom frenetičnom violom, Reedovom gitarom okupanom u feedbacku te bubnjarskim rafalima Moe Tucker, dok Lou nihilistički zaključuje: ‘I guess that I just don’t know’.
MC5 – KICK OUT THE JAMS (1969.)
Kasnih 60-ih se u rasnim nemirima pogođenom Detroitu kuhalo nešto veliko. Skuhala se nova rock scena predvođena The Stooges i MC5, no, nažalost, nijedan od tih sastava nije doživio značajniji uspjeh tijekom svog inicijalnog djelovanja. Međutim, u svojih nekoliko albuma ostavili su dovoljno bogato naslijeđe za inspiraciju čitavom nizu punk bendova. MC5, skraćeno za ‘Motor City Five’, bili su u SAD-u ono što je bio The Who u Britaniji – rock bend s reputacijom glasnih i beskompromisnih svirki uživo. Njihov koncertni vrhunac u tim je ranim danima bila ‘Kick Out the Jams’, žestoka stvarčina koja je započinjala poklikom ‘Kick Out the Jams, motherfuckers!’. Da, ta je riječ uspjela doći na ploču i podjednako šokirati, nažalost ne pretjerano brojnu, skupinu i mladih i starijih. Ne bismo pogriješili ako ‘Kick Out the Jams’ imenujemo kao prvu hardcore punk pjesmu ikada.
THE STOOGES – I WANNA BE YOUR DOG (1969.)
Samo nekoliko mjeseci nakon ‘Kick Out the Jams’, izbačen je singl mladih i nadobudnih The Stooges, tada mnogo manje popularnih od svojih sugrađana. Stoogese je predvodio kasniji ‘kum punka’, James Osterberg, koji je uzeo umjetničko ime Iggy Pop. U redu, pjevalo se dotada i o strihninu, heroinu i koječemu drugom, ali BDSM? ‘I Wanna Be Your Dog’ je među prvima pokrio teritorij gothic punka (pa i industriala) koji su kasnije okupirali sastavi poput The Cramps. Božićnim zvonom operirao je ranije spomenuti velvetovac John Cale, ujedno i producent singla.
NEW YORK DOLLS – PERSONALITY CRISIS (1973.)
Fast-forward četiri godine, što se promijenilo? Rock scenu okupirali su prog, glam i hard&heavy rock, a jedan je sastav, umjesto revolta, odlučio prigrliti ono najbolje od svega toga, no bez kompromitiranja onoga što rock u svojoj biti jest. ‘Personality Crisis’ najbolja je ostavština New York Dollsa i pjesma s kojom je punk počeo dobivati svoje konkretne oblike. No, prošle su još dobre tri godine…
THE DICTATORS – MASTER RACE ROCK (1975.)
Ako se pitate što se dogodilo onom valu punka u 90-ima, koji je žanr pretvorio u ultimativnu sprdnju, možete prstom uprijeti u Dictatorse. Bend kojem je najvažnija misija bila ismijati (ali i otprašiti dobar r’n’r) ostavio je traga pred osvit punka svojim albumom ‘Go Girl Crazy’, na kojem se našla i ‘Master Race Rock’, stvar koja započinje posprdnim smijehom članova grupe, a nastavlja opakom gitarom, frenetičnim ritmom i sarkastičnim tekstom. The Dictators su danas smatrani pokretačima punka kao pokreta, s obzirom da je Legs McNeil odlučio kreirati svoj fanzin ‘Punk’ upravo tijekom druženja s ovim proto punk šašavcima.
THE MODERN LOVERS – ROADRUNNER (1976.)
Ovaj ‘Roadrunner’ nema ništa s čuvenim blues standardom. Pjesmu je još 1970. napisao i počeo izvoditi 19-godišnji Jonathan Richman, blago čudan mladić koji je, kao i svi normalni mladići tog vremena, htio biti rock zvijezda. Međutim, nije sve išlo glatko. ‘Roadrunner’ je konačno snimljen dvije godine kasnije (ponovno je zaslužan dragi John), no na ploči je izašao tek 1976., kada je punk već zavladao radio eterom. Jedan je kritičar pjesmu nazvao ‘najočitijom i najčudnijom na svijetu’ – s prvim se slažem, no s drugim… ‘Roadrunner’ nije toliko čudan, koliko simpatično otkačen i beskonačno zabavan rani punk komad.
EDDIE AND THE HOT RODS – TEENAGE DEPRESSION (1976.)
Amerika je imala garage rock, a Britanija pub rock. Bila je to žanrovska ladica za sve bendove radničke klase koji nisu htjeli prihvatiti promjene koje je rock scena doživjela tijekom kasnih 60-ih i ranih 70-ih. Najpoznatiji predstavnik scene danas su Dr. Feelgood, ali još je jedan bend izvršio snažan utjecaj na razvoj britanskog punka. Eddie and the Hot Rods su s ‘Teenage Depression’ ukazali na činjenicu da među mladima postoje i oni koji smatraju da izlazak na ulice nije rješenje, već je najbolje prepustiti se drogama, alkoholu, izlascima i – izležavanju u krevetu. Djelić priznanja za svoj utjecaj Eddie and the Hot Rods su dobili nastupajući redovito kao predgrupa Sex Pistolsima i The 101ers prije nego što su uzeli ime The Clash.
Napisao/la Filip Katić
www.soundgardian.com