Karijeru ste započeli živim albumom. Kako danas gledaš na taj period i te pjesme?
Tada je mnogo toga bilo drugačije. Samo su Dave, Bridget i George svirali na tom albumu od trenutne postave benda. Ja sam se poslednji pridružio bendu, 1999. godine. Mi smo snimili gotovo sve pjesme na albumima koji su uslijedili, i još uvijek sviramo mnoge od njih na nastupima. Sada mi zvuče mnogo drugačije. To kao da je drugi bend. To što mnoge od njih sviramo i danas pokazuje koliko su te pjesme dobre. Tokom svih ovih godina i mi i pjesme smo rasli i razvijali se u neke nove verzije.
Nakon 5 studijskih i 3 živa albuma, šta smatraš vašim najvećim uspjehom?
Činjenica da još uvijek postojimo i da radimo ono što volimo sa istim ljudima. Nikada nismo pristajali na kompromise i uvijek smo radili ono što nam se sviđa.
Imaš li neke favorite među albumima ili pjesmama?
Moram da izdvojim poslednji CD “Speed Of Darkness”, zato što je to ploča koja predstavlja bend onakav kakav je sad. Mislim da je trenutno veoma teško odabrati favorite. Možda će biti lakše kada se sve završi i bend prestane sa radom, ali taj dan je daleko.
Novi album je vani već par mjeseci. Jeste li zadovoljan sa njim?
U suštini jesam. Kao i kod prethodnih albuma, sad čujem neke stvari koje bih rado promijenio, ali to je ono što je sjajno kod albuma, možeš da prepravljaš stare pjesme, naročito nakon što se one zasviraju uživo. Mislim da se nešto desi sa pjesmom nakon što je odsviraš uživo. Ona počinje da živi svojim životom. Fanovi i kritika reaguju pozitivno na novi album.
Da li vam uspjesi na top listama puno znače ili vi jednostavno svirate to što volite i ne zamarate se tim stvarima?
Mislim da to ipak nešto znači. To je znak ili pokazatelj toga šta publika misli o tebi. Mi smo uradili puno koncerata svih ovih godina i stekli priličan broj fanova. Kada oni zavuku ruku u džep i plate nešto što si napravio, naravno da to znači puno, naročito u ovo doba ekonomske krize.
Tokom prethodih godina često ste govorili o revoluciji, što se savršeno uklapa u poslednje svjetske događaje, počevši od onih u arapskom svijetu pa do Nju Jorka i Moskve. Da li će se slične teme pojaviti i na novom albumu?
Nisma siguran, jer ne znam kada ćemo ga praviti i kakva će situacija tada biti. Album „Speed Of Darkness” se uklapa u trenutna događanja. Dave je redovno pratio razvoj situacije i to ga je pogađalo, kaže da nije mogao ništa sem da počne da piše o tome.
Kad već govorimo o trenutnim događanjima, misliš li da bi pokret Occupy mogao da promijeni nešto u SAD?
Mislim da je već promijenio. Dijalog je sada drugačiji. Svi govore o tome šta sve to znači, šta bi moglo i šta bi trebalo uraditi: od sindikata i političara do radnika u fabrikama i grupa starosjedjelaca Amerike itd. Mediji tu igraju veliku ulogu. Oni prenose poruku pokreta, tako da ona stiže do ljudi. Mislim da sve tek počinje.
U jednom tekstu kažete “Sa ovom zemljom je gotovo”, nema posla… U ovom dijelu svijeta se još uvijek gleda na zapadne zemlje kao na mjesta na kojima snovi postaju stvarnost. Šta misliš, zašto su nam mišljenja tako različita?
Ljudi na sve gledaju drugačijim očima, bez obzira na sve. Pjesma koju si pomenuo govori o pustom, propalom mjestu koje je nekad bilo u procvatu. Amerika je ogromna, tu mnogo ljudi gube sve što ima, a ima i onih kojima se snovi ostvaruju. Stvar je u tome što ima mnogo više onih koji gube sve. Ništa nije kao što je nekad bilo, ako naporno radiš – uspjećeš. Ljudi rade duže za manja primanja, a dugovi im rastu, dok 1% populacije uživa u neizmjernom bogatstvu. Sistem je truo, i on mora biti popravljen ili preuređen, promijenjen. Tek tada će “američki san” biti ponovo ostvarljiv za mnoge.
Ako sam dobro shvatio tekst pjesme “Oliver Boy”, stvari se nijesu puno promijenile još od Kromvelovog doba. Da li je zaista tako?
Ta pjesma govori šta se dogodilo sa Kromvelom i o tome da se zaista nije puno toga promijenilo. Zato smo je i nazvali “Oliver Boy/All Of Our Boys”. Mnogo ljudi je umrlo zbog Olivera Kromvela, i mnogi su umrli zbog naših besmislenih ratova. Umrli za šta? Istorija nas ničemu nije naučila, samo je ponavljamo. Razvijeno društvo, za kakvo smatramo naše, trebalo bi biti sposobno da uči iz viševjekovnog iskustva.
Vaše pjesme često sadrže i neke religijske reference. Kakav je tvoj stav prema religiji?
Te reference dolaze iz Daveove prošlosti i njegovog katoličkog vaspitanja. Mislim da možeš vjerovati u šta god hoćeš, u kojeg god hoćeš boga, ili u to da boga nema, dok god time ne povređuješ druge ili im namećeđ svoje viđenje. Vjeruj u šta želiš.
Posle teških tema i pjesama u kojima govorite o raznim problemima, poslednja „Rise up”, pruža optimističan i revolucionaran zaključak. Može li se očekivati takav hepi end?
Mislim da to uopšte nije hepi end. Kad se presluša čitav CD, shvata se da je u suštini prilično mračan na momente, i to da ti mračni djelovi nisu tek tako izmišljeni. CD završava porukom da se treba boriti protiv svega što te sputava. Sa takvim krajem album izgleda kompletan, nakon svih tih mračnih tema. Uradi nešto – i radimo. Kao što si ranije spomenuo, dešavanja u arapskom svijetu, Moskva, pokret Occupy. Ljudi se bore da pokažu svoj stav. Ne kažem da je to sve zbog te naše pjesme, ali ona govori o tome šta bi trebalo uraditi, o tome šta se dešava i šta će nastaviti da se dešava u budućnosti. Ta pjesma je napisana prije svih događaja koje smo spomenuli u intervjuu. Očito je da se ljudi mogu pokrenuti tek kada se dogodi dovoljan broj loših stvari.
Šta misliš o aktivizmu, društvenoj angažovanosti i muzici?
Mislim da je to sjajno, i da takvom angažmanu ima mjesta u muzici. Oduvijek je najbolja muzika bila ona koja je u neku ruku bila aktivistička/društveno angažovana, mada ne mislim da bi svi muzičari trebali to da rade. Često se zapitam Šta bi se desilo da neke od onih velikih pop zvijezda progovore o nekoj od ovih tema.
U kojoj mjeri muzika može uticati na promjene u društvu?
Mislim da može uticati i i informisati, i zbližiti ljude. Sjećam se da sam, kao mladić, kroz muziku saznao za Amnesty International i tek nakon toga se uključio u pokret. Nisam siguran kada i da li bih uopšte čuo za taj pokret da nije bilo muzike.
“Speed of Darkness” je nešto sporiji album, melanholičan… što savršeno odgovara tematici pjesama. Da li ćete se toga držati i na narednim izdanjima?
Mislim da nije sporiji, zapravo na njemu su neke od naših najbržih pjesama. Dave uvijek ima taj melanholični ton u svojim tekstovima. Zašli smo u neke druge sfere, i pokušali da sebi postavimo izazov ovom pločom, kao što smo radili u prošlosti. To je izašlo iz nas u datom momentu. Nemam pojma kako će sledeći album zvučati. Reći ću samo da je zanimljivo kada odredimo sebi ciljeve, tako da… ko zna. Sledeći album može biti najbrži, najbučniji, sa najviše irskih motiva do sada, ali isto tako može biti i skup tužnih, laganih, pijanih pjesama.
Za kraj, reci nam kakvi su planovi benda? Razmišljate li možda o nekim sporednim projektima?
Uradićemo promotivnu turneju za „Speed Of Darkness”. Nije još prošlo ni godinu dana od njegovog objavljivanja, tako da ima još mnogo mjesta na kojima treba svirati i predstaviti nove pjesme. Mislim da ce Nathen objaviti novi OBG album uskoro. Planiramo da uskoro snimimo i novi live album.
D. Lučić – P. Luburić