Imao sam nekih 18 godina i ganjao sam curu koja je imala jedno deset godina više od mene. Lijepa, vitka, sa trakom u kosi, uvjek nasmijana i ozarena, neuhvatljiva – i imala je originalni dupli „Made in Japan”!
Već sa „Machine Head” albumom, Deep Purple su bili, pored Led Zeppelin i Black Sabbath, jedan od najvećih hard rock bendova sa početka sedamdesetih godina. Etablirani i priznati, uživali su u ogromnoj svjetskoj slavi i autorskoj slobodi. Mnogo su ulagali u albume, mnogo su ulagali u žive nastupe, ali kako sam bend kaže, zbog tadašnjeg nepovjerenja u prenošenje živog zvuka na vinilne nosače, nisu polagali velikog računa na mogućnost živog izdanja. Međutim, publika se sa time nije slagala i nakon prve velike turneje – Japana u avgustu 1972 godine, jednoglasno je tražila živi zapis. Bend se nije oglušio na zahtjeve, a pošto je kompletan trošak bio i više nego prihvatljiv i bendu i izdavaču, „Made in Japan” je krajem iste godine ugledao svjetlo izlazećeg sunca, i automatski postao, ono što se pokazalo tek kasnije i van najoptimističnijih očekivanja benda, jedan od najcjenjenijih živih albuma ikada snimljenih, i jedan od najvažnijih u karijeri benda. „Lo and Behold”, istorija je rođena u obliku duplog vinilnog izdanja, dvije ploče i malo neuglednog kartona na kome je zapisan jedan od najsjajnijih momenata rock istorije. Komad plastike sa rupom mijenja svijet. Za samog slušaoca i nije toliko važan sam taj jedan događaj, jedan koncert, koliko je važan period kada je snimljen, period kada je bend bio u punom radnom i kreativnom elanu, kada je živio za svoju muziku, za žive nastupe, kada je povratni val publike bio toliko jak, do čepa zasičen emocijama i toliko zasljepljujući da je bend bukvalno svake noći sijao i gubio razum u hemiji adrenalina, znoja i energiji publike; kada su uslovi u bendu bili familijarni i bratski.
„Made in Japan” je revolucionarni album na više polja. Jedan od prvih, možda i prvi, koji je priznao ogroman potencijal i važnost japanskog tržišta, prvi živi album koji je snimljen novim, nekonvencionalnim tehnikama, i sigurno prvi koji je u potpunosti uspio vrlo dramatično da prenese ogromnu emociju živog nastupa, i koji se i dan danas, nakon skoro 40 godina, uzima kao standard sa kojima se drugi albumi upoređuju. Izgleda čudno, ali uhvatiti zvuk benda na sceni, i publike ispred scene, je samo jedan dio posla. Drugi dio posla je mnogo zahtjevniji, uhvatiti i zauzdati atmosferu na magnetnoj traci i prenijeti je slušaocu na drugi kraj planete i da to funkcioniše u razmaku od nekoliko decenija. Treća isto tako bitna komponenta je umjeće da se sve kockice poklope: tehnički uslovi, izvedba i atmosfera te magija momenta. Ja barem, dok slušam ovaj album, imam osjećaj, ne da slušam, već da gledam bend ispred sebe.
Gledano danas, sa udaljenosti od skoro 40 godina, mlađoj publici ovaj koncert može da izgleda čudan, razvučen, dosadan. Objavljeno je svega nekoliko pjesama i svaka je kao istorija duga, ali to su bile sedamdesete, kada su bendovi prezirali „radio friendly” 3.5 minuta pjesme (kako tada, tako i danas), i improvizacije su bile neizbježne (vjerovatno inducirane ne samo energijom nastupa), i bubnjarske solo dionice, klavijaturna kakofonija koja bi prelazila u poznate melodije, vokalno instrumentalna poigravanja i utrkivanja, su bili neodvojivi djelovi dekora svakog nastupa. Koncerti su bili intimna događanja, prijateljski sastanci u ogromnim brojevima i distanca između publike i benda je izbrisana i svi su disali kao jedan organizam.
Sve su ovo interesantne tehnikalije, ali zašto baš „Made in Japan”? Vrlo jednostavno i kratko, „Made in Japan” je tehnički, izvedbeno i osjećajno, jedan od onih malobrojnih albuma koji uspjeva da slušaocu kod kuće, na dva zvučnika, prenese osjećanja i atmosferu sa i ispred scene kao jedna cjelina. „Made In Japan” je jedan od onih kultnih albuma koji su označili djetinjstvo, mladost, odrastanje i ulaz u lavirint života mnogih generacija, i danas je od mnogih smatran ne samo albumom, već kulturološkim fenomenom sedamdesetih godina čiji se uticaj širi decenijama kasnije kako ga otkrivaju mlađe generacije.
Ploče i djevojka, obje suho zlato kao izlazeće sunce dalekog istoka. Gledam u ploče, pa gledam u grudi – nisam znao gdje prije. Gdje je danas djevojka sa početka teksta, ne znam, ali ploče su kod mene.
Rainbow – On Stage
Mnogi će reći da je “On Stage” pokušaj Blackmorea da nakon odlaska iz Purplea rekreira magiju momenta koju je imao sa starim pajtašima na “Made in Japan”. Možda je ovo sve bilo i nesvjesno, jer je njegov period između odlaska iz matičnog benda i formiranja Rainbowa sa članovima Elfa bio dug tek nekoliko mjeseci. No, sve i da je tako, ovaj album Rainbowa nije za zaobilaženje. Sniman je na nekoliko lokacija u Njemačkoj i Japanu, eh Japanu, tokom”Rising” turneje. Produkciju potpisuje “mejdenovac” Martin Birch, koji je u međuvremenu avanzovao od tehničara do producenta. Zanimljivo je da i ovaj album čini mali broj numera kilometarske dužine.
UFO – Live
Spejs rok je nešto što je bilo ultrapopularno tih sedamdesetih, a UFO jedan od tada kultnih i neizbježnih tačaka rokenrola. Danas, možda nažalost, gotovo zaboravljen sastav. UFO je na vinilu ovjekovječio svoju japansku avanturu još 1971. Godinu dana prije nego je to uradio Purple. Na ovom trećem albumu benda postava je još uvijek originalna (Phil Mogg, Mick Bolton, Pete Way, Andy Parker), što je svojevrstan poduhvat ako se zna da je kroz bend prošlo oko četrdeset članova. Oni koji bolje poznaju njihov rad upravo za period od nekoliko prvih albuma, uključujući i ovaj živi snimak kažu da je ubjedljivo iznad svega što su kasnije snimali. A snimali su dosta. 6 živih i 21 studijski album, od kojih poslednji ove godine.
Legs Diamond – Captured Live
Legs Diamond je bend koji ne treba da znate, a ako znate onda ste istinski sladokusac. U pitanju je “The American Deep Purple”, kako ih mnogi zovu, oformljen tri godine nakon izlaska albuma “Made in Japan” u Los Angelesu. Gotovo u prvobitnoj postavi su aktivni i danas. Iako su objavili više od desetak albuma, tek 1992. godine su se okuražili i snimili jedan od nastupa. Captured Live snimljen u San Antoniu u Texasu možda i nije najreprezentativniji primjer ovog benda, ali se na njemu najbolje osjeća uticaj mnogo, mnogo boljih ostrvskih kolega.
Nikola Franquelli
Melita Dujmušić
Dragan Lučić