Iako izgleda nestvarno, desilo se. Umro je David Lynch. Režiser i scenarista koji je radikalno izmijenio američku kinematografiju svojom umjetničkom vizijom, a dao solidan doprinos i muzičkom svijetu preminuo je u 78. godini.
Pisali smo već na ovim stranicama da je njegovo zdravlje narušeno, te da mu je ustanovljen emfizem na plućima. Pričao je o svojim željama da i dalje režira, ali da to eventualno radi iz kućnog karantina. Ipak, zadesila nas je tužna vijest koju je objavila njegova porodica: „Na svijetu je sada ostala velika praznina jer on više nije s nama. Ali, kako je on uvijek govorio: ‘Gledajte krofnu, a ne rupu’“, napisali su na Facebooku.
Osim što se bavio filmom i muzikom, Lynch se oprobao i kao slikar. Tačnije, njegova umjetnička karijera je počela upravo za platnom. Akademiju likovnih umjetnosti upisaće u Filadelfiji 1965. godine. Nakon što se oporobao sa kistom, ušao je u priču o kratkim animiranim i igranim filmovima. Jedan od njih bio je i „The Grandmother” (1970), kombinacija animacije i igranog filma. Snimljena je uz pomoć novca dobijenog iz granta novoosnovanog Američkog filmskog instituta. Budućnost se ukazala mladom režiseru. Već sledeće, 1971, preselio se u Los Anđeles kako bi studirao filmsku režiju u Konzervatorijumu za napredne filmske studije AFI-a. Njegove kratke filmove 2002. će publika moći da nabavi u jednom pakovanju.
Mnogo godina kasnije pričaće Lynch o inspiracijama koje su ga odvele put celuloidnih traka. „Godard, Fellini i Bergman su bili moji heroji. „Sunset Boulevard“, „Rear Window“, „8 ½“... filmovi Jacques Tatia poput „My Uncle“ ili „Monsieur Hulot’s Holiday“… Svi Cubrickovi filmovi, Fellinievi, vjerovatno svi Bergmanovi…“, pričaće umjetnik.
Nakon par godina usavršavanja ušao je u avanturu zvanu „Eraserhead“. Bila je 1977. godina. A ovo njegov prvi igrani film. Smišljan i realizovan dugih pet godina. Izdao ga je nezavisni distributer Libra Films International. Uznemirujući crno-bijeli film pratio je psihološko propadanje svog nespretnog heroja Henrija Spensera nakon rođenja njegovog deformisanog djeteta. Kritičari su bili šokirani filmom kada je premijerno prikazan na L.A. Filmeksu 1977. godine, ali je film stekao komercijalni uspjeh na ponoćnim projekcijama u New Yorku, San Franciscu, Los Angelesu… Crnohumorni filmski klasik je svojim beskompromisnim stilom ipak privukao pažnju filmske publike. I Holivuda.
Zanimljivo je danas analizirati situaciju u kojoj Davida Lyncha, takvog kakav jeste, za prvi veliki film angažuje niko drugi do majstor laganih filmova Mel Brooks. „Blazing Saddles“ ili „Robin Hood – Men in Tights“ je drugi kraj kosmosa od onoga u kome je smješten Lynchov univerzum. Možda je Lynchov Arakis i najbliži toj galaksiji, a i to dovoljno govori…
„Sjećam se toga kao da je bilo juče. Ili možda ne, jer zapravo juče nije tako jasno kao davna prošlost kada dođeš u moje godine. Upravo sam napunio 82, šta očekujete?“, govorio je za Guardian Brooks o njegovom susretu sa Lynchom. Na nagovor prijatelja pogledao je novog režisera i njegov „Eraserhead“. „Bio je to prelijep film u crno-bijeloj tehnici, ali nisam mogao zamisliti da je baš on režiser za projekat na kojem sam radio, ‘Elephant Man‘“, bio je iskren Brooks. Ipak, odlučio je da oproba sreću sa novim klincem iz kvarta koji je pristao na sastanak samo na jednom mjestu – u restoranu Bob’s Big Boys, gdje služe hamburgere i milk-šejkove.
Brooks smatra da su se njih dvojica poklopili kao autsajderi. Lynchu je vjerovatno bilo bizarno da Brooks producira nešto poput Čovjeka slona, pa se to vjerovatno dobro uklopilo u njegove lude vizije. Producentska kuća Mela Brooksa angažovala ga je da napiše i režira ovaj film, duboko emotivnu dramu o deformisanom cirkuskom čudaku iz viktorijanske Engleske, koji postaje nacionalna senzacija. Prvi dan snimanja bio je u oktobru 1979. Brooks, koji je stalno bio na setu se sjeća da je Lynch stigao bez kaputa. „Tako sam mu kupio lijep plavi kaput koji je nosio svaki dan i žalio se što nema hamburgere iz Bob’s Big Boys-a. On je jako opsesivno-kompulzivan na taj način, ali, znate, našao je burger restoran u Londonu i tamo je jeo svaki dan“.
Film je dobio osam nominacija za Oskara, uključujući i Lynchovu prvu za najbolju režiju i adaptirani scenario. U obje kategorije zlatnu statuu ukrašće mu film Roberta Redforda Ordinary People.
Uslijedila je glomazna Dune. Do danas se lome koplja filmofila i linčofila, da li je to odličan, dobar, solidan ili užasan film. Njegova adaptacija Herbertovog naučnofantastičnog romana iz 1984. godine sa Kyle McLahlanom u glavnoj ulozi imala je budžet od 40 miliona dolara. Trogodišnja produkcija bila je finansijski neuspjeh.
Prije Lyncha, ovom temom će se dugo godina baviti Alejandro Jodorowsky. Njegov megalomanski projekat koji je uključivao H.R. Gigera, Pink Foyd, Stonese, Salvadora Dalia… i naravno cijelu plejadu holivudskih glumaca očekivano je propao, da bi se od njega u narednim dekadama čoplilo što se moglo zarad stvaranja drugih filmova poput, primjera radi Aliena. Iskren je vremešni Jodorovsky kada priznaje da dugo nije mogao da pogleda Lynchovu Dinu kada je čuo da je neki novajlija uspio da je iznese do kraja. Još iskreniji je kada kaže da mu je bilo lakše kada je pogledao, jer je film užasan. Lynch je priznao da je na kraju tog iscrpljujućeg procesa bio gotovo mrtav.
Bilo kako bilo Fremeni, crvi, Kwisatz Haderach… su ostali upisani kao važno iskustvo još uvijek mladog režisera i njegov izlet u svijet šarenog Holivuda i blokbastera. U kome se, srećom, nije dokazao.
Tridesetosmogodišnji režiser se jako brzo oporavio od ovog neuspjeha i razdrmao filmski svijet sa dva naredna filma. Može se slobodno reći da su oni definisali njegov zreli stil. Naravno, pričamo o filmovima „Blue Velvet“ (1986), zastrašujućem putovanju kroz psihoseksualnu mračnu stranu američkog gradića za koju će opet biti nominovan za nagradu akademije, i „Wild at Heart“ (1990) film nabijen ljubavlju i nasiljem koji će nešto kasnije biti ovjenčan Zlatnom palmom u Kanu.
Plavi somot je važan jer je označio početak Lynchove saradnje s kompozitorom Anđelom Badalamentiem.
Iako se o tome malo zna, Lynch je svoje revolucionarno televizijsko djelo – seriju Twin Peaks započeo upravo između ova dva filma, 1989. godine. Prisjetimo se, serija je pratila istragu ubistva srednjoškolke u zapećku države Vašington. Kroz nju je istraživao uznemirujuće i do tada tabuizirane teme. Kako je baš ta serija uspjela da osvoji publika ispred malih ekrana, pa i onu u Jugoslaviji i danas je zanimljiva tema. Bilo je to vrijeme kada su listama harale serije poput Cheers i The Cosby Show. Upravo u paketu sa takvim serijama Laura Palmer i njena smrt su stigli na naše male ekrane.
Reditelj će godinama kasnije u svom stilu objasniti ovaj „fenomen“: „Pravim stvari koje su uznemirujuće. To je zato što moje ideje dolaze iz našeg svijeta, a naš svijet je pun negativnosti i apsurda. Obožavam apsurde. Zaljubim se u ideje iz dva razloga: prvo zbog same ideje, a drugo zbog onoga što kinematografija može učiniti s njom“.
Prva sezona serije bila je veliki hit, dobila je 14 nominacija za Emmy, uključujući priznanja za Lyncha za pisanje i režiju pilot epizode. Ipak, gubljenje publike tokom druge sezone dovelo do njenog gašenja. Do treće sezone doći će dvije dekade kasnije, a serija je inspirisala i igrani film Twin Peaks: Fire Walk With Me (1992). Sjeme koje je Lynch posijao početkom devedesetih procvaće u potpunosti tek u poslednjih deceniju i po, kada će serije poput „True Detective“, „Sharp Objects“, pa čak i animirana „Gravity Falls“… u potpunosti zaokupljati pažnju svjetske publike.
Par godina prije svoje najplodnije faze biće pozvan da se pridruži nevjerovatnoj plejadi autora kakvi su: Theo Angelopoulos, Abbas Kiarostami, Peter Greenaway, John Boorman, Kosta Gavras, Wim Wenders, Andrei Konchalovsky, Spike Lee, Claude Lelouch, Bigas Luna… „Lumière and Company“ projekat u kome je 40 režisera, uključujući i Lyncha, trebalo da uradi kratki film koristeći originalni sinematograf, izum braće Lumier ostao je kao izuzetan filmski kuriozitet i zanimljivo zadiranje u unutrašnji svijet svakog režisera ponaosob.
Naredne godine donijeće „Lost Highway“ (1997), „Mullholand Drive“ (2001) i „Inland Empire“ (2006) rađene na matrici onog što je radio od Dine na ovamo. A između njih priličan šok za fanove. „The Straight Story“ (1999)!. Emotivna, ljudska topla priča o otuđenoj braći na zalasku života i sigurno jedini „on the road“ filmu na kosilici. Film je na svojim plećima iznio izvanredni Richard Farnsworth koji će sebi usljed terminalne bolesti oduzeti život naredne godine.
„Mulholand drive“ će mnogi okrakaterisati kao Lynchov najbolji film. Ovo ostvarenje je predstavljalo mračnu satiričnu kritiku holivudskih dana i noći. Holivud voli priče o Holivudu. Lynch je po treći put nominovan za Oskara za najboljeg reditelja 2002. godine. Neke od starih tema ponovo su se pojavile u filmu „Inland Empire“, prvom Lynchovom djelu u potpunosti snimljenom digitalnom kamerom. Zbog formata, koji je u to vrijeme bio relativno rijedak u bioskopima, ovaj trosatni film nije bio široko prikazan nakon premijere na Venecijanskom filmskom festivalu 2007. godine.
Nakon njega je predstavio seriju kratkih, dirljivih portreta običnih Amerikanaca pod nazivom „Interview Project“. U međuvremenu se opet bavio slikarstvom, ali i radom u drvetu i držanjem predavanja…
Malo trivije da začini priču. Godine 2022. se pojavio kao John Ford u filmu Stivena Spielberga „The Fabelmans“, svojevrsnoj autobiografiji velikog režisra. Sa druge strane spektra, opet znatno bliže Lynchovom senzibilitetu pozajmio je glas ludom naučniku u seriji „Robot Chicken“.
Već smo pomenuli njegovu strast prema slikarstvu i muzici., ali nijesmo prema stripu. Osam godina je doprinosio nedjeljnom stripu „The Angriest Dog in the World“ za nedjeljnik Los Angeles Reader.
Snimio je veliki broj video muzičkih spotova i što je važnije (makar za njega) bio zaljubljenik u transcendentalnu meditaciju od 1970-ih, i osnovao Fondaciju Davida Lyncha za promociju ove prakse, te angažovao zvijezde poput Paula McCartnya, Ringo Stara i Donovana za dobrotvorne koncerte.
DL
https://www.flickr.com/photos/hicns/