David Bowie
‘Heroes’
Vrelo ljeto u Berlinu, u bivšoj gestapovskoj sali za prijeme, tik uz berlinski zid sa pogledom na ruske kule stražare, donijelo je neočekivanu trilogiju britanskom Spacemanu. Koliko je studio bio blizak liniji razdvajanja, svjedočiće i sam Bowie koji je prepričavao kako su ruski čuvari Istočnog Berlina „špijunirali” dvogledima ono što se dešavalo u njihovom Hanza studiju.
Danas ova trilogija (Low, „Heroes” i Lodger – iako ovaj poslednji nije ni sniman u Berlinu) lijepo stoji na sredini njegove karijere. Ona razdvaja Bowievu diskografiju svojim minimalizmom inspirisanim njemačkim kraut rokom, Enovim ambijentalnim pejzažima i pankom Stoogesa. Sa jedne strane ovog tria stoje glem rok dani Ziggy Stardusta i muzika proistekla iz tog perioda, a sa druge popom nijansirani albumi osme decenije prošlog vijeka.
U Berlinu se Bowie obreo nakon potrage za samim sobom i pokušaja da se makne od opasne kokainske zavisnosti koja ne samo da je tanjila njegov bankovni račun, već i fizičku i mentalnu stabilnost. Nakon kratke posjete Švajcarskoj, ljubav prema slikarstvu ekspresionizma i njegovim uticajima na muziku odvela ga je u Zapadni Berlin još uvijek prepun ratnih ožiljaka i rijetko skrivene paranoje.
Ovdje je život provodio od Hanza studija do apartmana koji je dijelio sa Iggy Popom. Prije nego što će odraditi berlinsku trilogiju, stavio je producentski potpis na Popov prvi solo materijal „Idiot”.
Nakon što je odradio turneju sa Popom (kao klavijaturista) i potpuno se rasteretio velikih scenskih očekivanja, povratak u studio i rad na albumu koji će nastaviti uzlaznu putanju njegovih poslednjih radova izgledao je prilično lagan. No, album „Low” zbog promjene zvuka, i mračne minimalističke atmosfere nije se prodavao kako se očekivalo. Njegov nasljednik „’Heroes'”, prvenstveno zahvaljujući naslovnoj numeri je bila ona svježina koju je trebalo umjetniku koji u svojih 30 godina ima već 13 albuma.
Albumu ‘Heroes’ Bowie će prići sa malo više opreznosti, pa će scenografiji koju je postavio na prethodnom materijalu, dodati malo pop šarenila i sirovosti roka kojima je u prethodnoj deceniji ovladao veoma dobro. Nemalu pomoć u stvaranju ovog albuma, osim od Brian Enoa imao je od legendarnog Robert Frippa i prijatelja, producenta i pratećeg vokala Tony Viscontia. Osim njih, na albumu su radili i Carlos Alomar – gitara, Dennis Davis – bubnjevi, perkusije, George Murray – bas i Antonia Maass – prateći vokal. Alomar će se pojaviti i kao autor na albumu, potpisujući uz Bowiea i Enoa završnu numeru “The Secret Life of Arabia”.
Akteri berlinskih sesija su svjedočili da se od samog početka sve razvijalo kako treba, a Visconti će potvrditi u par intervjua iz tog perioda da je ovo vjerovatno poslednja velika avantura u kojoj će učestvovati. Iako i danas producira, nije poznato da je sebe demantovao.
Album osim što svoje začeće duguje njemačkoj sceni i bendovima poput Neu! i Kraftwerk (V-2 Schneider je i imenovana po Kraftwerkovom Florian Schneideru), odslikava sumornu atmosferu podijeljenog grada toga doba. Noćni klubovi (“Blackout”), šetnje po užeglom asfaltu, pogledi na zid i puškarnice iza njega (‘Heroes’), tursku četvrt (“NeuKoln”), pa i sam pogled na crno bijeli omot “‘Heroja'” i na njemu sniježno-bijelu arijevsku figuru mršavog pjevača, zaokružuju priču ovog albuma i uvode u ono što će nastati na “Lodgeru”. Ovaj materijal sa numerama “‘Heroes'”, “V”-Schneider” i “Sense of Doubt” će se replicirati u soundtracku ekranizacije “Djece sa kolodvora Zoo” – filmu „Christianne F” Uli Edela. Upravo u vrijeme intervjuisanja Christiane Vere Felscherinow (čije je prvo berlinsko boravište bio NeuKoln o kome pjeva Bowie), na osnovu čijih ispovijesti je i nastala kultna knijga; ova umjetnica i bivša heroinska zavisnica je bila pod jakim uticajima David Bowiea i tada, tek izašlih albuma “Low” i “Heroes”. Otuda i pojavljivanje kultnog umjetnika u Edelovom filmu, u kome glumi, naravno, sam sebe.
Osim što se Bowie bavi Berlinom i njegovim mrakom i svijetlom, opjevao je i one lične, naročito tamu. Već u uvodnoj, zamršenoj „Beauty and the Beast” naziru se reference na njegove kokainske losanđeleske padove i odluke za pročišćenjem zbog kojeg je i došao u Njemačku. Tako i u sledećoj, djelimično posvećenoj umjetniku Chris Burdenu, mnogi vide refleksiju Bowievog života. Opet će se ispitivanjima donekle vratiti i na numeri „Sons of a Silent Age” po kojoj je album prvobitno trebao da nosi naziv.
Ipak, kada je instrumental „’Heroes'” sa Frippovim plivajućim gitarama dobio riječi, jasno je bilo da je ovaj materijal dobio favorita. Sarkastični „’Heroji'” čiji su znaci navoda često ispadali u budućim reinkarnacijama pjesme, mijenjajući joj time i značenje, će ostati jedna od najizvođenijih i najobrađivanijih Bowievih pjesama, ali i jedan od najvećih stadionskih hitova. Inspiraciju za tekst Bowie je našao u prizoru zabranjene ljubavi Tony Viscontia i pjevačice Antonie Maass ispod masivnih blokova berlinskog zida. Otuda i različiti simboli u ovoj ljubavnoj priči. Prvu stranu će zatvoriti pomenuta „Blackout” da bi se na drugoj Bowie i ekipa razigrali na neočekivani način.
Tri instrumentala „Sense of Doubt” „Moss Garden” i „NeuKoln” uokvirena su zahvalnicom krautroku u vidu „V2-Schneider” i svojevrsnog epiloga u „The Secret Life of Arabia”. Dok ovu pjesmu jedni smatraju nepravedno zapostavljenom, za druge je ovo nepotreban skor, nakon poslednjeg tona prelijepog instrumentalnog trojnog pasaža koji joj je prethodio. Nekako se najvjerovatnijom čini verzija da je ovakvom završnicom, Bowie referirajući na neke starije albume poput „Station to Station” u stvari davao sebi zaleta za ono što će uslijediti na „Lodgeru” i još više nakon njega. Holivudskim manirom Bowie je maestralno zagolicao maštu svih onih koji su svoj zvučni smiraj našli u poslednjem tonu „NeuKolna”.
Koliko je ovaj album značio samom autoru, on će pokazati i na svom pretposlednjem materijalu. Kada se vratio na scenu 2013. godine sa odličnim materijalom “The Next Day” Bowie ga je uokvirio u adaptirani cover sa fotografijom koja je krasila njegovo remek djelo iz 1977.
Sabirajući sve uticaje i provlačeći ih kroz svoje filtere, Bowie je napravio po mnogima i najbolji album karijere. Jedan od onih koji se divio ovom materijalu je i John Lennon, koji se “nadao” da će njegov “Double Fantasy” dostići genijalnost “‘Heroesa'”.
Ili kako su marketing agenti mudro najavili Bowiev album: „There’s Old Wave. There’s New Wave. And there’s David Bowie”.
Philip Glass
Heroes Symphony
Ko poznaje Glassovo djelo nije mu iznenađenje što je u ovom periodu sa početka devedesetih, on nanovo izmislio dio Bowieve berlinske trilogije. Nakon što je američki kompozitor sa svojih skoro 60 godina napisao „Low”, koju godinu kasnije (1996) uslijedilo je pretakanje i “‘Heroesa'” u simfoniju. Ona je napisana u šest stavova (Heroes, Abdulmajid, Sense of Doubt, Sons of the Silent Age, Neuköln, V2 Schneider). Osim pet stavova koji vuku nazive sa Bowievog kultnog albuma, drugi stav koji se naslanja na ljubavnu naslovnu priču je izveden iz imena Bowieve tadašnje supruge Iman Mohamed Abdulmajid.
The Psychadelic Furs
The Psychadelic Furs
Braća Tim (basista) i Richard (pjevač) Buttler nikada tokom karijere nijesu krili ko su bili uzori kada je stvaran njihov londonski post-punk sastav. Odrastajući na Bowieu, Reedu, Stoogesima i New Orderu, Psychadelic Furs su blendovali uticaje i stvarali svoju muziku. Prvi od sedam albuma koliko će izdati za malo više od decenije postojanja je objavljen 1981. godine. Bila je to godina kada je berlinska trilogija sa svim svojim izdancima bila još uvijek svježa. Upravo u ovim pločama, možda naročito u “‘Heroes'” treba tražiti glavne krivce za nastanak ovog benda koji je osnovan iste godine kada je nastao i središnji album Bowievog trojca.
U2
Achtung baby
Šarenilo ljudi i bendova na koje je uticao Bowie je gotovo nepregledno. Od Depeche Mode (ostala je legenda da je Dave Gahan na audiciji za DM pjevao upravo ‘Heroes’), pa do Lady Gage i sličnih muzičkih frankenštajna digitalnog doba. Da parafraziramo Johnny Marra – Ima bendova koji nijesu ni svjesni da je Bowie uticao na njih! Jedan od onih koji su itekako svjesni ovih uticaja je U2. Edge, Bono i ekipa su se upravo vođeni genijalnošću berlinskih albuma, doselili u ovaj grad i krenuli Bowievim stopama. Nakon velikih uspjeha “The Joshua Tree” i “Rattle & Hum”, trebao im je novi zamah. Našli su ga u njemačkoj industrial sceni, pa je prvi dio stvaranja materijala za album, prije polaska u Dablin, odrađen u Hanza studijima. Zvuči poznato. Dodatno stvari za Bowiea vezuje i producent albuma „Achtung Baby!” – Brian Eno koji je svirao na tri i (ko)producirao 7 od 12 pjesama koliko nosi ovaj album.
{jathumbnail off}