Legendarni slovenački i jugoslovenski muzičar, kantautor, performer, konceptualni umetnik i „meki terorista“ Marko Brecelj, bivši frontmen Buldožera i dugogodišnji voditelj koparskog Omladinskog kulturnog centra, preminuo je u 72. godini.
Jedan je od umjetnika koji su trajno upisani u istoriju ovih prostora. Rijetki autentični glas koji je to bio od dana kada je kročio pod reflektore do dana kada se ispisao iz knjige živih.
Samo su rijetki poput njega ispisali skoro 50 godina umjetničke karijere, koju je tako vješto začinio performansima. Za pola vijeka rada između ostalih ploča objavio je solo album “Koktel”, na kojem je sarađivao sa legendarnim Bojanom Adamičem, i tri ploče sa rok grupom Buldožer, u kojoj je radio kao tekstopisac i frontmen. Napisao je i muziku za film “Živi bili pa videli” i za njega dobio Zlatnu arenu u Puli.
Preuzeo je upravljanje Omladinskim kulturno-društvenim i multimedijalnim centrom u Kopru 1991. Godine u kome je po soopstvenom iskazu bio director WC-a. Osnovao je i Udruženje prijatelja umjerenog napretka, a stekao zavidnu karijeru kao “meki terorista”.
Meki terorizam, prema Brecelju, proizlazi iz svijesti da ukrasna umjetnost ne vrijedi ništa, da vrijedi jedino agitacijska umjetnost u prostoru koji je postao otporan na bilo kakvu agitaciju.
Zorica Kojić i Dragan Ambrozić zapisaće o njegovom zanimljivom putu: „Umetnik koji je uveo performans u popularnu muziku kod nas, najpre je svojim solo radovima uspešno i sa mnogo humora minirao tadašnju festivalsko-šlagersku scenu, ali i kompletan malograđanski svetonazor iz kojeg je ona proizašla. Kao frontmen grupe Buldožer, Brecelj je to isto nastavio unutar rokenrola, razarajući ama baš sve mitove ovdašnje kič-kulture. A kada se, posle relativnog uspeha ovog sastava, na vrhuncu karijere otisnuo u neizvesne vode underground stvaralaštva, u njemu je kombinovao raskalašni hepening, hrabri aktivizam, gorku, no zato plemenitu satiru i sasvim nekonvencionalnu muziku – stvarajući usput jedinstven izraz, koji zapravo nema ime“.
A krenuo je sa potpuno druge strane. Rođen je u Sarajevu 1951. Živio u Mariboru i Kopru, a na Univerzitetu u Ljubljani studirao je geologiju, a kasnije tehničku fiziku.
„Genetski i kulturni mješanac jedinac, odgojen kao Jugosloven, dan-danas osjećam se kao dio još postojećeg, ali nestajućeg kulturnog prostora Jugoslavije. Ovu danas tako pljuvanu, uništenu državu smatram za daleko najsvjetliji period u historiji svih naroda koji su živjeli u njoj“, govorio je u razgovoru za 6yky.
Muzičku karijeru započeo je 1973. godine u kvartetu „The White Negros“ sa kojima je izvodio afroameričku duhovnu muziku i u sastavu „Krik“. U Kriku će već krenuti da komponuje, a svirao je i violinu, gitaru i pjevao. U tom periodu, u saradnji sa aranžerom Bojanom Adamičem, izdao je ploču “Cocktail” (1974.). Za ovu ploču će dobiti nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Petar Janjatović će zapisati anegdotu da je ovu vrijednu nagradu zaboravio na željezničkoj stanici u Kranju. Na ovoj ploči i počinje saradnja sa kasnijim kolegama iz Buldožera. Dvije godine kasnije pridružio se članovima benda „Sedam svjetlosnih godina“ koji su svirali na jednoj numeri sa njegove prve solo ploče. Osnovan je Buldožer.
Njegova karijera u ovom sastavu nije bila dugovječna, ali jeste plodna. Za četiri godine zajedničkog djelovanja, Buldožer je sa Breceljom izbacio dvije izuzetne ploče: „Pljuni istini u oči“ i „Zabranjeno plakatirati“. Na „Izlogu jeftinih slatkiša“ bio je prisutan kao autor nekih tekstova.
U razgovoru za XZ otkrio je: „Otišao sam možda i zbog toga što sam, kako i na zidu mog kluba piše: „Rođeni diktator“. Mislio sam da sam pružio dovoljno dokaza da bi moja reč trebalo više da se ceni i sluša, a opće raspoloženje bilo je da je grupa više želela taj put koji je obećavao Bele – od hale do hale, avionima i to… Kad sam rekao da odlazim, pitali su me da li ću se zaposliti… A posle godinu dana samo ja nisam imao službu, svi oni bili su stalno zaposleni.“
U kasnijem intervjuu će sumirati Buldožerove, ali i svoje solo godine: „Otišao sam na marginu fokusa javne pažnje i tu se četrdeset godina sasvim dobro osjećam“.
Nakon odlaska iz Buldožera sa umjetnikom Ivanom Volaričem formirao je duet „Zlatni zubi“. Sa skupinom „Marjanov čudni zajec“ početkom osamdesetih je snimio album „Svinjam dijamante“. Sredinom osamdesetih završiće se i ovo poglavlje, a Brecelj objaviti solo ploču „Desant na Rt Dobre nade“, a nedugo potom i materijal „Javna vaja“ koji je donio neke od ranije snimljenih i objavljenih, ali prerađenih numera iz njegovog solo kataloga.
„Grupe Javna vaja, Javna traja i duo Javna dvaja (do početka 90-ih) bile su moje posljednje nastojanje da muzički sarađujem sa nekim. Snimljeni i izdati trag tog perioda je kaseta Moje krave molznice (Moje krave muzare)“, prisjetio se za 6yky Brecelj svojih posljednjih uradaka.
U njegovoj diskografiji ostala je zabilježena i saradnja sa kultni slovenačkim bendom Strelnikoff. Na albumu „Hojlarija, svinjarija, diareja, gonoreja“ koji su objavili 1994. godine našle su se i neka nova kazivanja Buldožera poput pjesama „Novo vrijeme“, „Higijena“. Posebno čitanje je stiglo u vidu numere „Ko jebe Buldožer“.
Od sredine devedesetih najčešće je nastupao sam. Putujući one-man cirkus iz koga su vrcale političke ideje obilazio je često Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju. Osim što je nastupao solo sa električnom gitarom, bavio se i angažovanim performansima „Meki terorizam“, koje je predstavljao na jedinstvenim turnejama po bivšoj Jugoslaviji pod imenom „Prijateljska ofanziva“.
Jednom prilikom se kandidovao i za gradonačelnika kako bi uzburkao lokalne političke duhove, a njegove akcije sa duvaljkom koje je nazivao Vatentatima danas su koliko smiješni toliko i legendarni.
Predvodio je demonstracije protiv ulaska u NATO, ali i dolaska Pape u Sloveniju. U svoju zaostavštinu upisao je i alanfordovsku vjersku zajednicu „Nadanje bez razloga“.
O Kulturnom centru koji je vodio do prije nekoliko godina frontmenu Električnog orgazma Srđanu Gojkoviću ispričaće: „Želim da posle petoletke koju sam posvetio stvaranju Kulturnog centra u Kopru, i tokom koje je kroz mene tekla razna muzika, koju nisam do tada pažljivo slušao, nađem svoje vreme, da se staložim i da napravim četvrti korak, koji bi imao sve dobre osobine moja tri prethodna muzička perioda, a ne bi ličio ni na jedan od njih. Verujem da ću uspeti da se smirim od organizacijskih radova i da ću iznenaditi i tebe, koji si stari poznavalac mojih radova, ali i sebe. Na kraju desete petoljetke života, hteo bih dati još jedan impuls. Ako uspem – O.K. Ako ne – pa ništa, nikome nisam ništa dužan.“
Prošle godine niz slovenačkih medija objavilo je lažnu vijest o smrti Brecelja, učestvujući tako u njegovom spontanom performansu.
Zabunu je izazvala najava nevladine organizacije Pohorska bojna, s kojom je Brecelj sarađivao. Oni su prosledili medijima najavu performansa „Super, neko je umro“. Plan je bio da rediteljka Zlata Vojnić Kortmiš-Milošev i strip umjetnik Danilo Milošev Wostok otvore memorijalnu izložbu sa „posmrtnim ostacima Marka Brecelja“.
O ovom izuzetnom čovjeku je snimljen film „Priletni parazit, ali kdo je Marko Brecelj“. Režirao ga je Janez Burger.
Objavio je više zbirki poezije.
Od Brecelja su se ovih dana oprostili brojni stvaraoci sa svih krajeva umjetničkog spektra. Gotovo da nema čovjeka kojeg nije dohvatio u nekom periodu razvoju. Muzikom, performansom ili jednostavno – rječju.
Šumski
R.I.P. Marko Brecelj
Ranih devedesetih, kada smo tek započinjali našu Šumsku avanturu, prvi koncert izvan Hrvatske bio nam je u Breceljevom klubu u Kopru. Trtarili smo od treme i straha jer ni sami nismo još bili načisto što je to što sviramo, da li to uopće išta vrijedi i da li ćemo se obrukati pred legendarnim idolom iz mladosti. Na koncertu nije bilo puno ljudi i atmosfera je bila pomalo hladnjikava. Publika očito nije bila baš nešto impresionirana našim crtić-noiseom, a ni mi, ruku na srce, nismo baš vješto baratali instrumentima. Vjerojatno bi nas tada preplavio osjećaj obeshrabrenosti i totalni gubitak samopouzdanja da nam nije prišao Marko koji je djelovao oduševljen. Valjda je prepoznao u nama iskrenost i originalnost koja mu se svidjela. Na nas je to djelovalo kao neka adrenalinska injekcija, a možda je to čak bio i presudan trenutak da ne odustanemo i da guramo dalje. Marko nam je i nakon tog prvog koncerta bio podrška u ranim danima. Slijedilo je još nekoliko koncerata u Kopru, a sredio nam je i da kao poprilično nepoznat bend budemo predgrupa Partibrejkersima 1994. godine u Ilirskoj Bistrici. Ovo je video iz 2018. kada smo zamolili Marka da nam pomogne u našoj crowdfunding kampanji, što je on na sebi svojstven, duhovit način i napravio. Hvala ti Marko!
Đino (Kultur Shock)
Marko Brecelj je bio moj heroj. Htio sam biti on. Imao sam 13 godina kada sam od komšije dobio album “Pljuni Istini u oči” od Buldožera i slušao sam ga danonoćno, iznova i iznova. Još uvijek se sjećam iznenađenog lica moje mame koja se pitala kakvi zvukovi izlaze iz mog gramofona? Podsjećali su je na to da je netko povratio dok su ga ubijaju bikovi. To je bilo to! To je bio zadnji dio pjesme u kojoj čovjeka dok jede govedinu posjećuje bik shvatajući da jede upravo bikovu majku!!!!! Puno važnije – album je bio savršenstvo: muzički, najbolje odsvirani album koji sam čuo u svom životu do tog momenta (i do sada vrlo blizu vrhu). Za mene, tada mladog bubnjara, to je bilo nešto o čemu sam mogao samo sanjati da sviram.
Bajaga i Instruktori
Danas nam je stigla još jedna tužna vest, o smrti Marka Brecelja, kultnog i uticajnog autora koga pamtimo, pre svega, po grupi Buldožer. Tužnim povodom, prisećamo se tribjuta Buldožeru, koji su Bajaga i Instruktori snimili za potrebe čuvene novogodišnje emisije “Dva sata kvalitetnog TV programa”. Tribjut Buldožeru je kasnije zabeležen i na izdanju “Neizbrisano”.
Radio Rojc
“Otišao je posljednji partisan!”
Srđan Gojković:
“Putuj u miru veliki učitelju!”
priredila: redakcija PopQlt-a