U moru digitalne muzike i pjesama kratkog roka trajanja, kako bi nekom danas objasnili šta je sevdah?
Objašnjavanje je malo hladniji, intelektualniji proces pa bih u većini slučajeva radije pustio nekome neku klasičnu izvedbu sevdaha. Treba vjerovati ljudima da će i sami znati prepoznati vrijednost. Recimo, sjećam se da sam u početku mog bivanja na sceni objašnjavao sevdah kroz analogiju s razvojem jazza, i to mi se «obilo od glavu» jer su me počeli zvati «jazz muzičarom», što ja zaista nisam.
Radite i kao predavač. Kako izgledaju Vaša predavanja i kakva je struktura ljudi koji ih prate? Kakvi su utisci?
Mislim da moj odnos prema izvedbi, aranžiranju i pisanju novih pjesama dolazi iz jednog novog odnosa prema tradiciji. Ide mi na živce konzervativno bavljenje tradicijom kod nas. Sva ta tlapnja o «izvornosti» koju smo naslijedili iz romantičarskog nacionalizma. Mislim da moja generacija izvođača polako, iako se to ne odnosi na sve, pokušava naći nove puteve. Moj istraživački i edukativni rad postoji jer mislim da naš odnos prema ovoj tradiciji može biti znatno produktivniji. Iskustva su zaista dobra. Predavao sam na značajnom broju uglednih evropskih i američkih univerziteta i drugih institucija, ali i u regionu. Utisci su predivni. Mislim da mnogi ljudi zadobiju neko novo poštovanje za ovu muziku kada saznaju šta se sve u njoj dešavalo.
Čini se da su moderni narodnjaci uspjeli da do određene mjere otuđe dio publike od izvornih melodija i stvore neku vrstu odbojnosti prema tradicionalima. Je li to tako i kakav je položaj tradicionalne muzike ovih prostora?
Mislim da je to danak vremenu i ubrzanosti života. Novi narodnjaci, kako ih zovete, samo su posljedica sveopšte komercijalizacije. S druge strane, mislim da nikada nismo toliko znali o sevdahu kao danas. Nikada nismo imali pristup tolikom broju arhiva. Pa čak danas i na internetu možete slušati stvari koje su do prije desetak godina bile potpuno skrivene. Mislim da je to načelno pozitivno. Ipak, dostupnost je pomalo i skinula plašt misterioznosti sa te muzike, a nisam siguran da je to dobro.
Sa strane izgleda kao da sevdah preko Vas i još par autora počinje svoju priču ispočetka. Kakva je situacija iznutra?
Sevdah i mi koji se njim bavimo ne možemo mimo svog vremena. Neki od nas okreću se više umjetničkim eksperimentima, neki idu na sigurno, neki grade zabavljačku karijeru. Izazov je raditi ono u što vjeruješ i pokušavati od toga živjeti. I meni je postalo jasnije zašto su neke stvari u sevdahu rađene tako kako su rađene u prošlosti, tek nakon što sam u razgovoru sa starijim izvođačima saznao sa kakvim su se sve oni izazovima suočavali da bi uopšte živjeli od muzike.
Na jednom od gostovanja u Podgorici pomenuli ste ulogu Ksenije Cicvarić. Možete li reći našim čitaocima šta ona za Vas predstavlja?
Ksenija Cicvarić nezaobilazna je umjetnica za svakoga ko se misli ozbiljnije baviti pjevanjem balkanske muzike. Kada je sevdah u pitanju, njeni snimci su već klasika i često na radionicama radim s ljudima na njenim interpretacijama. Zadivljujuće je kako je ta žena pjevala. Kakvih dahom, finesom, frazom. Što je najzačudnije: bez imalo zavođenja, onoga što bi glumci nazvali «šmiranjem». Njena izvedba je čista kao suza, svedena, istovremeno gipka i okamenjena.
Jedan dio Vaše karijere obilježila je i nevjerovatna Jadranka Stojaković.
Jadranku sam upoznao u Tokiju početkom 2000ih. Bio sam na konferenciji UNSECO-a posvećenoj kulturnom naslijeđu i sreli smo se na ručku. Toliko smo kliknuli da smo odlučili napraviti koncert i album zajedno. Svirali smo zajedno u Sarajevu i Mostaru nekoliko puta. Ipak, album nikada nismo stigli snimiti.
Kada smo već kod legendi, ne možemo ne pomenuti Vašeg djeda. Koliko je bilo teško raditi na biografiji Zaima Imamovića i hodati po liniji ličnog doživljaja i njegovih profesionalnih dostignuća?
Izuzetno teško. Odvojiti u glavi Zaima kao pjevača i Zaima kao mog najrođenijeg stvarno je bilo užasno teško. On je jednostavno jedan od najvažnijih pjevača na ovim prostorima. Na isti način kao i Ksenija: on je imao u sebi nešto svedeno, posloženo, neku vrstu azijske, japanske sugestivnosti u malim potezima.
Nedavno ste objavili i knjigu o sevdahu. Kakav je njen život nakon objavljivanja?
Knjiga je doživjela prijevod na engleski i drugo izdanje na našem jeziku. Interes je zaista velik i divne reakcije i kritike sam dobio. Mene je riješila jednog velikog dijela zadatka objašnjavanja. Za mnoge situacije sada jednostavno mogu reći: pročitajte knjigu. Nedostajala mi je jedna takva knjiga o sevdahu, knjiga koja ga posmatra kao cjelovit fenomen i izlaže njegov razvoj bez ideoloških pozicioniranja. Zbog toga sam je napisao.
Zanimljivo mi je bilo pročitati da ste uradili i izložbu „Sevdah, umjetnost slobode“, možete li nam približiti o čemu se radi i da li će se nešto slično ponovo desiti u skoroj budućnosti?
Bila je to velika multimedijalna izložba u Sarajevu, u najznačajnijem bh. izložbenom prostoru: Umjetničkoj galeriji BiH. Fondacija princa Klausa iz Holandije pomogla mi je da predstavim svoju viziju prošlosti sevdaha kroz stare snimke, fotografije, video intervjue, i drugi materijal. Po prvi put smo na jednom mjestu predstavili audio materijale iz arhiva Milman Parrya (Harvard), Muzičke akademije u Sarajevu i prve snimke iz Sarajeva iz 1907. i 1908. godine iz arhiva EMI-a u Londonu. Bio je to velik zalogaj i knjigu sam najvećim dijelom bazirao na istraživanjima za tu izložbu. Nažalost, za ponovnu instalaciju izložbe jednostavno nemam vremena od koncertnih i drugih aktivnosti.
Album “Dvojka” već dvije godine živi na sceni. Kakvi su utisci i je li vrijeme za novi materijal?
Vrijeme jeste i polako radim na njemu. Bio sam se opet posvetio istraživanju, pisao sam za pozorište, za neke kolege (npr. Amiru Medunjanin) i svirao koncerte pa sam se jedno vrijeme opustio. A i «Dvojka» je otvorila toliko priča da mislim da treba vremena da se one isplešu prije novog albuma.
Koliko su ovaj album obilježile dvije velike figure kakve su izdavač Chris Eckman i grafički dizajner Mirko Ilić?
Jako puno. Od obojice jako puno učim. Chris je bio ne samo izdavač (album je izdala kompanija Glitterbeat Records čiji je suvlasnik) nego i producent «Dvojke» i miksao je album. Pomogao nam je da promislimo gdje smo i ko smo.
Zanimljivo mi je bilo kada sam pročitao da je ovo prvi sevdah album otisnut na vinilu u novom milenijumu kod nas. Koliko je to Vama kao autoru važno i koliko je u današnjem izdavaštvu ovakav odnos prema muzici bitan?
Isključivo komercijalnoj muzici takav odnos nije bitan. Nama svima ostalima – jeste. I sam sam se vratio zadnjih godina pločama, tom odnosu prema «albumu». Osim toga, «Dvojku» smo od početka pravili sa sviješću da će biti ploča. I mislim da se to mora tako.
DL