Lijepo stari ljudi kažu da „pametan muškarac ženin će savjet da posluša” i ja u svojoj tvrdoglavosti poslušah prijateljicu, upregnuh tovara, kapa na glavu, štap u ruke i uputih se pud Cetinja na koncert Damira Imamovića. Uvjek sam bio više u gitarski orjentisanim muzičkim pravcima i pomisao da idem da gledam koncert na kome će se izvoditi sevdalinke, mi je bio pomalo čudan. Zašto? Zato što sam ja bio ubijeđen da su sevdalinke tamo neka kafansko, svadbena pretjerivanja sa mnogo alkohola, duvanskog dima i pevaljkama. Mea Culpa, priznajem.
Neupućen, neobrazovan, tup … recite što hoćete, ne bježim od ničega, i baš zbog toga sam itekako zadovoljan što sam odgledao ovu malu, prijatnu i nadasve, inspirativnu svirku. Cetinjsko kraljevsko pozorište je jedna mala i vrlo intimna sala za dvjesto (i tri) komotno smještene osobe (sa i bez mobilnih telefona) i upravo ta karakteristika, ta, donekle, skučenost, je najveći adut ove sale, zbog toga što je izvođač na sami dohvat uha slušaoca, bio on u prvom redu, ili skroz u zadnjem gdje sam i ja sjedao. Zbog toga što nije bilo potrebno ozvučenje, na radost samog Imamovića i ubrzo i same publike kada su nakon njegove opaske o akustici i sami shvatili koliko je upravo ta intima naštelovala i dala šlifa ovoj prohladnoj cetinjskoj noći. Damir (neja ti persirat’) je prijatan, duhovit, nadaren čovjek, zaljubljen u muziku, zaljubljen u gitaru i zaljubljen u melodije i pjesmu. Gitarski su sve pjesme relativno minimalističke. Damir je, barem večeras, manje preferirao pune akorde u korist razlaganja i atmosferskog dočaravanja pjesama. Sada, neko bi na osnovu jedino ovih redova mogao pomisliti da su pjesme zvučale pomalo prazno, da je audio proslor bio mršav, ali tu u igru Damir ubacuje svoj glas, ne uvjek nužno neki tekst, već je glasom pratio ono što svira, izlazio iz šablona, pravio male egzibicije, lupkao nogom po bini što bi odzvanjalo kao neki ogroman bubanj. Malo mi je teško da vam dočaram ovo jer nisam baš neki svirački autoritet i poznavaoc, ali shvatite ovu svirku za gitaru i glas više kao punopravni teatralni akt skoncentrisan na tva dva kubna metra koja je damir zauzimao sa gitarom, stalkom, sjedalicom, naslonom za nogu i botiljom vode. Čovjek se igrao, uvijao, kolutao očima, svirao i pjevao za svoju dušu i usput itekako zabavio publiku. Znam da je mene doveo do suza. Ne on sam, ili tekstovi, već melodije, interpretacija, frekvencije, atmosfera, prostor, momenat, sami prvi i tako upečatljiv dodir sa ovom muzikom. Jako mi je žao što ne mogu da vam kažem tačnu set listu. Ne poznajem Damirov rad, prvi mi je put da se iz prve ruke srećem sa sevdalinkama, a pamet me ne služi kao u osamnaestoj, pa i pored činjenice da je Damir najavljivao svaku pjesmu, objašnjavao kako su nastajale, ko su autori, i generalno bio itekako raspoložen za smijeh i animaciju publike, ja nisam zapamtio ama baš niti jedan naslov. Đa’olji jedan. Opet Mea Culpa, mada, ovoga puta umanjena činjenicom da sam se u potpunosti, prvo ušima, pa umom i onda i cijelim tijelom, predao zvucima, melodiji, pjesmi i cijelom doživljaju koji nam je Damir Imamović priredio, a u takvim uslovima ne vjerujem da bi se i jedan laik bolje snašao i pokazao. Jedan odličan mali, veliki koncert bez ijedne greške (i samo sa jednim mobilnim telefonom).
Hvala Majo.
Nikola Franquelli