„New Orleans is a Dying Whore” urla Phil Anselmo na istoimenoj pjesmi sa drugog „Down” albuma. Nema boljeg opisa za muziku benda „Crowbar”. Opis velikog i živog grada koji se polako topi i guši u svojoj prljavštini. Posljednje iz kužine Kirk Windsteina i Co., malo je reći da je „Sever the Wicked Hand” težak album. Ovo je jedno od naličja težine. Gitarski zid downtuned gitara, spori, opresivni, i zaglušujući. Mnogi bendovi sličnog usmjerenja, u svom nastojanju da obore još jednu granicu težine, idu u ekstreme i postaju monotoni, repetitivni – dosadni jednom riječju. Crowbar su na sceni već dvadeset godina, nikada im nije bila neka prevelika želja da nešto obaraju iz čistog obaranja, sviraju muziku koja nije pretjerano finansijski isplativa, ne žive kao rok zvijezde, mnogo su naučili, mnogo toga su prošli i prolaze i sve se to itekako osjeća na ovom albumu (poslušajte samo melanholičnu i bolnu „Echo An Eternity” ili posljednju „Symbiosis” – tako se album završava) i nikako ih ne možemo nazvati „dosadnim”. Iako karakteristično spori i masivni, bend je vrlo vješto uklopio promjene u tempu, više istodobnih vokala, ogromne melodije i par studijskih trikova, sve u nastojanju da diversifikuju atmosferu. Posao su obavili maestralno. Nijesam najveći Crowbar fan, niti mi je njihova karijera pretjerano poznata, ali „Sever The Wicked Hand” je zaprepašćujuće dobar album. Sve, počev od odličnog omota, preko intermeco instrumentala „A Farewell to Misery”, do posljednje pjesme na albumu, odiše tom nekom posebnom, teškom atmosferom. Svaka pjesma je ritmički raznovrsna i na svakom ćošku je… znate ono, kada nešto radite, skoncentrisani ste na posao, a u pozadini ide pjesma ili se vrti cijeli album, i instiktivno se glava počne polako klatiti u ritmu. To je ono što sam već nekoliko puta doživio sa ovim albumom i jedna od narednih kupovina je upravo on.
Nikola Franquelli