Barry White, Marvin Gaye… Ako su vam ova imena poznata, znaćete otprilike što da očekujete od Cody Chesnutta. Mada, ima jedna razlika, i to dosta velika razlika. Kod Cody ChesnuTTa nema onog „Uh, oh baby, come baby, squeeze me baby, love me baby” … ta baby ovako, baby onako komponenti. Ovi prethodnici su više usmjereni ka osvajanju srdaca (i usput, zelenih novčanica) svih žena koje padaju na te „uh, oh, mmmmmm” finte dok kod Cody-a toga nema. Pjesme su vrlo socijalno angažovane i sve su priče iz ličnog iskustva i svakodnevnog života, o drogama, nemaštini, odrastanju i sazrijevanju muškarca koji je usput uradio trista gluposti, bio navučen na krek i skoro rasturio brak, da bi lagano, mada težim putem, došao do normale. No i pored toga što zvuče vrlo uvjerljivo, sve one odišu onom trenutnom američkom kulturom i nekulturom koja je danas više manje neibježna, iliti, „kukam jer mi je nanesena nepravda i nemam od čega živjeti iako živim u najmoćnijoj zemlji i zemlji koja pruža neizmjeran broj mogućnosti”… Sve je to objašnjivo načinom života i više je tema za socio(pato)loge, nego što je mjesto ovdje. Idemo dalje.
Deset godina je trebalo Cody Chesnuttu da izda drugi album i razlog, bolno, otkriva na pjesmi „Everybody’s Brother” („I used to smoke Crack back in the day”). Deset, ili skoro deset godina zavisnosti, mu je uništilo jedan dio života, razvuklo porodicu, ali muzički talenat ipak nije ugašen, naučio je nešto, a ni fiksacija sa šljemom nije prošla. „Landing On A Hundred” je jedan izuzetno dobar povratnički album, soul kakav rade samo osobe koje su dotakle dno i osjetile rikošet svojih grešaka, reformisani vjernik u život i ljubav, čist, i pun ideja.
Mene su kupile – priznajem, kupile – vrlo pitke, melodične i idealno balansirane pjesme. Album otvara „’Till I Met Thee”, hit kakav današnje tzv. dive soula i funka mogu samo da sanjaju. Ritmika, tekstovi, melodije, sami zvuk studija, sve je tako idealno da mi uši jednostavno uživaju u ovome što slušam a tijelo gone na pokretanje. Zvuk bas gitare je tako umiljat, bogat, velik i širok, da samo njega da slušam, pa bih se raspilavio. Odavno nisam čuo uvjerljiviji retro zvuk i rekao bih da su jedan dio instrumenata, pogotovo duvačke, i možda gitara, snimljeni, analogno, dok su bas i bubnjevi snimljeni u digitalnoj tehnici. Razlika je očigledna, ali je sve uklopljeno tako majstorski i svi nedostaci digitalnog snimanja su pokriveni analognim, i suprotno, te je finalni rezultat nevjerovatan. Jednom sam pitao Freda Nordstroma što mu je cilj, i odgovorio je „perfektan zvuk”. Ne znam da li ga je postigao, ali zvuk na ovom albumu Cody ChesnuTT je čista, uvjek tražena, teško dostigljiva i apsolutna Perfekcija. Bolje nećete naći, a toliko naglašavam produkciju jer je ona dobrih 50% svake pjesme. Pjesma može biti ultra turbo mega giga hit, ali bez dobre produkcije je atmosfera itekako okrnjena, i mnogi muzičari kukaju kako su neki od njihovih starijih hitova itekako mogli bolje da zvuče da su imali mogućnosti (tehniku i pineze) da postignu to savršenstvo. Sva sreća, pa Cody sa „Landing On A Hundred” nikada neće imati takvih problema, a kada još čovjek osmisli odlične pjesme kao ove dvije gore pomenute, ili „I’ve Been Life” … treba li što više dodati?
Najbolje pjesme su grupisane pri početku albuma, vjerovatno potez diktiran zakonitostima tržišta, pa se, kako album odmiče, osjeća mali pad atmosfere, ali koga je briga kada i tako zvuči svjetlosne godine bolje od 80% današnje tzv. MTV soul produkcije. Tražite, nećete zažaliti, a ako vam original padne pod ruke, 8e stvarno nije neka cifra za vaš džep.
Nikola Franquelli