Poprilična prašina se digla oko ovog albuma. Ljubitelji tzv. hair metala, glama iz osamdesetih i ženskih bendova su užarili socijalne mreže i nisu se prevarili. Ovo je prvi solo album Chez Kane koji je u potpunosti u stilu muzike koja je harala svijetom sredinom osamdesetih godina. Mislim na bendove poput Bon Jovi ali iz striktno perioda 7800°F, Slippery When Wet i New Jersey. To je ugrubo svo poređenje koje je potrebno radi približavanja njene muzike. Molio bih vas da ne kolutate očima. Prvo poslušajte album Chez Kane pa onda sudite.
Po mom skromnom mišljenju, ovo je jedan vrlo dobar album. Za razliku od jednog dobrog dijela glam scene, Chez Kane radi ovo jer voli muziku, jer voli specifično ovaj period. Kao što i sama kaže, rođena je poslije ovog perioda, ali tokom odrastanja je upoznala i zavoljela ovaj pravac i želja joj je bila da u svojoj muzici emulira taj melodijski naboj. Kao što rekoh, uspjela je, a dodao bih da je njena muzika rasterećena svih onih pozerskih gluposti zbog kojih je tadašnja scena izašla na loš glas. Ovdje je muzika u prvom planu. Ništa više, ništa manje. Na Youtube možete naći popriličan broj obrada pojedinih poznatih pjesama, ali one, iako vrlo pristojno urađene, samo predstavljaju jedan pristojan uvod za album. Solo album je autorski rad i tu se pokazuje njen talenat.
Svaka pjesma na albumu ima potencijal hita i uvjeren sam da izdavač (Frontier Records – da, opet oni) trljaju ruke od zadovoljstva. A za mene je zadovoljstvo čuti pjesme poput „Die in the name of love“ ili „Defender of the heart“. Jeste, sve su to izlizane ljubavne teme, ali uparene sa odličnom muzikom i iskrenim stavom, predstavljaju odlične pjesme i vrijeme provedeno slušajući ih je dobro potrošeno. Ovo su opuštajuće pjesme, prijatne za uši, prijatne za um, prijatne za dušu. Ako vam to odgovara, isprobajte.
Nikola Franquelli