Sivi štofovi
Prvi put kad sam uživo gledao Marka Brecelja, u to vrijeme već postariju čupavu pojavu s tirolskim šeširom, samoironičnu kombinaciju Kekeca, Bedaneca i anonimnog tirolskog jodlera, imao sam točno upola manje godina nego sad, i pizdio sam što sam za to sranje ipak dao nekakve pare. Neke stvari, jebiga, čovjek ipak nauči s godinama: već iduće jedva su me uvjerili da taj naporni trol ima ikakve veze s pločom Izlog jeftinih slatkiša koja mi je, kao sjajan (iako izvedbeno već postbreceljevski) uvod u Buldožer tada nekako dopala ruku, naravno, preko punkoidnog standarda ‘Novo vrijeme’. Odatle sam se ubrzo, naprijed u prošlost, vratio Istini i Plakatiranju, a nekako na tome je i ostalo: uz iznimku Izloga, na kojem Brecelj potpisuje gotovo polovinu materijala, Buldožer je za mene ipak ostao bend prve dvije ploče (OK, i onog famoznog dvostrukog lajva), dakle, čedo Breceljeve acid-slovenske mentalne avanture.
Kormilo rovokopača preuzeo je kasnije, u istom stilu i dosta uspješno Bele, a sprženi Kekec, osnivač i aktualni predsjednik hašekovskog ‘Društva prijatelja umjerenog napretka’, nastavio je sa sjajnim i bizarnim provokacijama. Glazbeno se uglavnom odmetnuo u kantautorsku hermetiku i svakojake suradnje, no svojim angažiranim (pseudo)umjetničkim akcijama i dan danas, bijesna krtica, rovari po učmalim uporištima općenarodnog primitivizma. Meni je, uz simboličku otmicu broda s američkim marincima usidrenog u koparskoj luci, možda najdraže ono kidnapiranjem zvuka zvona koparske katedrale: Brecelj im je, u neko katolicima mnogo napeto jutro, spužvom omotao batiće i, u ime neke poštenije buke, poštedio grad tirade. I kako da ga, onda, jedno pošteno nekršteno dijete jugooficira ne voli?
A volim, već sam rekao, i Izlog. Bele i Brecelj otprilike su popola podijelili materijal i hitove na ploči, s tim da se dio Breceljevih kompozicija pojavio godinu dana ranije u generacijskom filmu Živi bili pa vidjeli Brune Gamulina i Milivoja Puhlovskog. Riječ je o ploči koja je definitivno išla ukorak s vremenom: Buldožer su uvijek bili u dobroj mjeri meta-bend, grupa s izrazitim odmakom, a Izlog je upravo sjajan meta-punk, meta-new wave komad vinila. Ako je zametak tog odmaka postojao već na prvom albumu Pekinške patke, ovdje je on izveden dokraja, i to još 1980. godine, čak prije nego će marketinški i poslovno hiprosviješteni Bregović, naravno, bez ikakvog odmaka, provaliti da pod hitno treba skratiti kompozicije, izbaciti solo dionice i ogoliti aranžmane na Doživjeti stotu.
Najbolji je primjer za to baš ‘Novo vrijeme’. Strateški smještena na B1, u up-tempu, sa za Buldožer neobično rudimentarnim aranžmanom i klasičnim punk-rock refrenom, postala je jednom od onih malih novovalnih himni. Tekst je paradigmatski za Breceljev tip ‘vrckave subverzije’: kiticu čini aritmična naracija koja se poigrava visokokodiranim birokratskim jezikom, formulacijama i obrascima karakterističnim za ondašnji politički diskurs, ali i medijski tretman istoga. Toj se velikoj priči o napretku i uspjehu socijalističke domovine suprotstavlja refren kojeg je moguće čitati barem dvostruko – u sistemskom i antisistemskom smislu. Čak i ako izaberemo ovaj potonji, on je jasno relativiziran: novo vrijeme / staro stanje / novo vrijeme / isto sranje!, a ukoliko ga čitamo kao dominantni ideologem vlasti, genijalno ga podriva posljednji stih – povratak u birokratsko okrilje sivih štofova.
Kako bilo, Buldožer ore gdje treba. A iskopanu je zemlju potrebno podići i satima gnječiti rukama, oblikovati je u grudve srednje veličine (koje dobro pristaju u šaku) i zatim te grudve uputiti u smjeru onih koji nas jebu. Znamo tko su, a vremena nestaje. Postupak ponavljati dok izrabljivački postupak ne prestane. (podvukao je na kraju svog izlaganja)
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta