Ruska avangarda je početkom proteklog vijeka iskovala maksimu „BUDUĆNOST JE IZA NAS”. Svjesno ili nesvjesno, vezano ili nevezano za vječno naše – rusko prijateljstvo, ovu rečenicu smo prihvatili kao svoju sopstvenu. Na žalost poput osnovnoškolca na pismenom zadatku, potpuno smo promašili temu. Dok su Larionov, Maljevič, Stravinski, Korsakov i ekipa tražili svoj i identitet svoje zemlje u ikonopisu, minijaturama, freskama i napjevima nekih davno zaboravljenih majstora i uspjeli na tom od vremena raspalom mozaiku da stvore umjetničku imperiju prvo carske, a potom i „drugarske” Rusije, nama nešto mnogo slabo ide. Ako ide. Povratak nekom prošlom momentu je neminovan za bilo koju skupinu koja je dovoljno dugo dijelila breme zajedničkog saživota i rada. Nostalgična putovanja u zajedničke (pra)početke su neizbježna etapa, a kao štur i možda neprikladan primjer sjetite se svih onih sitkoma koje obožavate. Negdje kad scenaristima prigusti, oni vješto ubace jednu ili par klip – šou epizoda koje su svojevrstan the best of serijala, a u kome će se zajedno sa vama prisjetiti već proživljenih, upečatljivih gegova ili srceparajućih scena. Ipak, da bi scenarista upao u tu kreativnu blokadu iz koje se vadi flešbekovima, prije toga mora dobro da se iscrpi radom, pa samim tim i da napravi jedno omaža vrijedno djelo. A mi? Malo, malo, pa tradiciju za dupe. Od reklame za jogurt, preko špica za dnevnik i manje popularne emisije, eurosonga do afro-rege-kubano-trip hop-goa-rok ritmova. Sve ovo nevezano za nacionalno, vjersko ili pak partijsko opredjeljenje. Svi crpe iz iste tradicije. Samo shvaćene na različitr načine. Pomislio bi putnik namjernik da baštinimo kulturno nasljeđe od Atlantide naovamo. Da nam je nacionalni instrument u najmanju ruku harfa, a ne jednostrune gusle. Da putnik zlonamjernik ne pomisli da mislim loše o našoj kulturnoj baštini, ona je zaista vrijedna i pomena i hvale, ali da bi iz nje crpilo toliko ljudi, toliko vremena, toliku inspiraciju zaista bi morala biti znatno obimnija. I šta se dalje dešava? Taman Sizif gurne kamen dva pedlja, obriše znoj sa zapeklog čela, izvadi Point, pripali, odmori malo, razmisli kako mu je dobro bilo dok je kamen bezbjedno stajao dva pedlja unazad, pa ga vrati. Onda odmara, odmara, odmara, pa mu je potrebna promjena, pa ćušne onaj kamen dva pedlja, obriše čelo, zapali Point, pa se vrati u prošlost i tako u krug. Zov te neke „davnine” nam jednostavno ne da naprijed. Obratite pažnju kada umjetnik svjetskog glasa Dragoljub Đuričić dođe sledeći put u vaš grad. Zasigurno jedan od najvećih šoumena i muzičara na Balkanu je pravi kuriozitet za sve urbane dike i feme. Po stavu sa kojim dolaze na njegov koncert sve Armani do Vorhola, Spilberg i Hornbi do Džegera. Čim Đuričić pomene korijene, ovce i ovčare, duh slovenski počne da vileni, a arlaukanje pasa, mačaka, krava i ovaca se čuje do kasno u noć. Vrlo lako ćete razlikovati ovu urbanu grupaciju neoneoneotradicionalista. Za razliku od „seljaka” koji uz ovu muziku, zamislite IGRAJU!, oni samo sjede i arlauču ili kako čuh od jednog urbanizovanog na nedavnom koncertu u Novom – onomatopejišu. Blago nama sa budućnošću koju smo već dobrim dijelom odživjeli. Neko je jednom pomenuo kako duhovni slom počinje u onom momentu kada se u već prođenom traži nit koja će pobuditi emociju u savremeniku, jer tada nestaje prostora za novo, nikad prije proživljeno iskustvo. Gledanje unazad i čuvanje svog identiteta nije loša stvar, ali bi se valjalo malo potruditi oko svega toga i probrati koji dio tradicije izbaciti u prvi plan. Samo da nam zvuci nabijanja na kolac i jurišne trube ne postanu parametri, a i njih baštinimo prilično.
Muljko