Znam jednog “smoriora”, podgorički rečeno, koji nikad ne propušta priliku da, kad god se negdje po sajberspejsu spomene termin “crnogorska rock scena”, prokomentariše kako ta scena ne postoji, kako ništa ovdje ne valja i tako dalje. Znam ih dosta takvih. Svi oni su kao neki muzičari već desetak godina, svirali su možda u nekim bendovima za koje nikad niste čuli, nisu ni organizovali bog zna kakve svirke niti su ikad pisali nešto (osim spomenutih komentara na facebooku), sve kad se sabere – boljela ih je ona stvar za crnogorsku rock scenu. Ali eto, čim neko spomene ono čije se ime ne spominje, ovaj iskoči odnekle kao deus ex machina i mora da iskaže uvijek svoje cijenjeno mišljenje. I to je lijepo, jer ovo je slobodna zemlja i svako ima pravo glasa. Ili bi bar tako trebalo da bude. U svakom slučaju ja bih u redovima koji slijede sve načeo tom njegovom mišlju – crnogorska rock scena ne postoji.
U početku bi muk, muk i osta. I to je to što se tiče medijskog pokroviteljstva za crnogorske rock bendove. Naravno, bila je tu gomila nekakvih radio i televizijskih emisija, ali u istim je posvećivan minimum prostora domaćim radovima. Tako da smatram da ova izjava s početka pasusa nije pretenciozna. Dakle, crnogorski rokenrol je zastupljen u našim medijima isto koliko i ukrajinska hokejaška liga – nema ga. A u ovim mučnim vremenima kad vas nema na televiziji – ne postojite. Pojedini subjekti iz moje generacije su vjerovatno posljednji koji su imali tu sreću da, bar kratko vrijeme, uživaju u kasetama i cimaju se da nađu sadržaje koji ih zanimaju. U takvoj situaciji nemate drugog izbora osim da to malo mukotrpno nabavljene muzike cijedite mjesecima. A to su doživljavali samo ljudi koji su gajili duboku strast prema muzici, među koje ubrajam i sebe. No ubrzo poslije toga, stižu nam brzi interneti, empetrojke, rezači, mobilni telefoni i čuda svakojaka. Sve ljepote zapadnjačkog konzumerizma zakucale su i na naša vrata, te brže – bolje zamijenile uramljenu sliku Tita, Moma ili Sloba najnovijim iPhoneom, kablovskom televizijom i ADSL paketima. Sve što treba da uradite je da se zavalite u svoju fotelju i svi sadržaji koji vas interesuju stići će brzinom od 400.0 Mbps do vas, a ako pozovete odmah dobićete i besplatni pedikir u obližnjem salonu ljepote. Ovdje dolazimo do prelomne tačke – ljudi teško da će prihvatiti išta ako im se ne servira na tanjir. A tek je teško zamisliti prosječnog građanina kako se trudi da dođe do muzike crnogorskih bendova, znajući da je u ovoj zemlji lakše doći do pojedinih opojnih sredstava nego do spomenutih kreacija domaćih muzičara. Tako da je gospodin Kolumbo, s početka teksta, zaista u pravu – crnogorska rock scena ne postoji! Ne postoji iz istih razloga zbog kojih svi crnogorski pjevači pokušavaju da naprave karijeru u susjednim zemljama. Ne postoji iz istih razloga zbog kojih pojedini plaćaju diplome umjesto da završe fakultete, zbog kojih policija i dalje tuče svoje građane, iz istih razloga što su droge jeftinije od knjiga za osnovu školu, iz istih razloga što tatini sinovi igraju u prvom sastavu lokalnog košarkaškog kluba, umjesto talentovanih klinaca. Crnogorska rock scena ne postoji iz istih razloga što imamo koncert Kolonije svake godine, a koncert Partibrejkersa jednom u deceniji. Ne postoji iz istih razloga što je na domaćim televizijama muzičarima iz Crne Gore posvećeno tri posto programa, a od tih tri posto makar dva zauzimaju anti-talenti iza kojih stoji lobi aranžera, tekstopisaca i kompozitora sa svojom degeneričnom muzikom za svadbe, ispraćaje, rezervaciju separea i maturske večeri. Ne postoji iz istih razloga zbog kojih ćerka direktora “uglednog” festivala pobjeđuje na istom. I tako u beskraj.
Ali neće biti tako za vjeki vjekova. Ta tranzicija i evropeizacija o kojoj stalno slušamo u medijima zahvatiće i našu kulturu, tako da će jednog dana i rokenrol dobiti svoje mjesto ovdje. Ali kakav će to biti rokenrol? Postoji jedna stvar koja karakteriše sve zemlje u tranziciji, a samim tim i ovu našu – nikad se do te promjene svijesti ne dolazi postupno, zrelim razvitkom, već prestupno, prečicama. Predstaviću to slikovito – zamislite da gradite kuću: prvo sagradite temelj, a onda počnete da gradite krov. Neće ići baš tako lako, zar ne? E upravo je to ono što nam se dešava i dešavaće se. Nakon svakog tranzitnog skoka mentalitet naroda ostaje oštećen, iskrivljen. A gdje ćete bolje primjere za to nego degenerične nove “demokratije” balkanskih zemalja – pogotovo BiH i Crne Gore. U ovim zemljama rokenrol već počinje stidljivo da se popularizuje, borbe i ratovi bendova počinju da se prikazuju na televizijama, samim tim pridobijaju pažnju publike. U svijest lokalnog populusa implementira se pojam rock muzike – tezga bendovi u smiješnim kostimima koji sviraju sterline obrade pokušavajući da se dodvore Toniju Cetinjskom, kvazi-umjetnicima sumnjivih kriterijuma i rodbinama ostalih takmičara – dame i gospodo, to je rokenrol, poželimo mu toplu dobrodošlicu u naše krajeve! Vrli, novi svijet funkcioniše tako. Nevoljno priznajem da je i ona mrčena “Borba Bendova”, koja se prikazivala prije dvije godine na jednoj lokalnoj TV stanici, uticala na porast popularnosti rock dešavanja u nas. Sada imamo svirke svaki drugi dan. Doduše, autorski bendovi zasviraju jednom, najviše dva puta u mjesecu. Tako da slobodno mogu reći: da li će biti rokenrola u Crnoj Gori? – Biće! Biće i muzike i spotova i koncerata, Blagota Mitrić će recenzirati albume, Igor Lukšić će računati koliko prihoda godišnje Crnoj Gori donosi rokenrol, naše rock zvijezde će učestvovati na Farmi, na vijestima ćete gledati reportaže s koncerata, bacanje u sevdah i guranje novčanica medju grudi prsate pjevačice zamijeniće bengovanje glavama. Ali…
Ne bojim se ja onih koji tvrde da rock scene u Crnoj Gori nema, bojim se onih koji će tvrditi da su sagradili tu rock scenu. Kada se medijsko nebo otvori i za druge opcije osim “narodne” i “zabavne”, pohrliće svi da tutnu po jedan koverat u džep voditeljima, novinarima, kompozitorima, Marini Tucaković, ne bi li dobili Vorholovih 15 minuta slave. Tada će i svi cijenjeni filozofi poput ovoga s početka teksta posustati i prigrliti pojam – crnogorska rock scena. A svi ovi ljudi koje smo spominjali na ovom portalu ostaće na istom, u vakuumu u kojem su bili i do sada. Mada, u suštini, to nije ni bitno toliko. Vjerovatno će sve kulminirati za nekih tridesetak godina kada ćemo svi biti moždanim USB kablom priključeni na MatrixFacebook, gdje ćemo mislima svirati kao Džimi Hendriks i pjevati kao Dženis Džoplin, bez po muke. Ništa više neće imati smisla. Ostavimo vizije budućnosti i vratimo se u sadašnjost na tren. Primjećujem da u zadnje vrijeme sve više ljudi sluša neke crnogorske bendove na koje su svi zaboravili tada dok su postojali, poput Little Radojice i Gospode Glembajevih. I na umu mi je samo jedno – nadam se da neće morati da prodje još dvadeset godina pa da ljudi počnu da cijene radove bendova čiji je izraz tek u procesu rađanja. A da li postoji ili ne postoji crnogorska rock scena – koga briga za to.
S. S.