Bolji i veći fest! Ako treba u jednoj rečenici objasniti ono što se dešava na jezeru kraj Nikšića, to bi bilo to. Ako treba razglabati, onda ajde da pokušamo.
Kako odavno ne vjerujem najavama organizatora bilo kog događaja da će ove godine sve biti bolje nego lani, zanemario sam i ono što su Lejkfestaši pričali mjesecima prije samog Lejka. Marketing je ipak marketing. Demanti u vidu opravdavanja gotovo svega najavljenog uslijedio je već u četvrtak. Besplatan dan je odradio svoje i privukao, po riječima organizatora, 12 hiljada posjetilaca. Osjetila se ta masa na samom prostoru, ali snimak drona koji kruži internetom je ipak krunski svjedok.
Nije mala ni, moguće, upola manja posjeta naredne noći. Po nekoj ličnoj procjeni, ali i procjeni ljudi sa kojima sam se sretao i Ukrštao pivo i riječi, bilo je tu nekih 7-8.000 ljudi.
Osim što je fest dorastao visinama i tehničkim zahtjevima u koje su mnogi sumnjali, paralelno sa njim, ako ne i za dužinu ispred, otišli su i crnogorski bendovi. Pet komada u prve dvije večeri, ne računajući Ramba i Bajagu, koje sve češće svojatamo. Doduše najčešće po državnim kanalima i o većim praznicima. Načuh da i jedan član MORT-a vuče korjene iz ovog krša, a valjda će se dostina složiti da je to bend koji je zasijenio ostali line-up prva dva dana. Ovo tvrdi čovjek koji ih nije mogao čuti – prije ovoga.
A domaći bendovi – tri iz grada domaćina i po jedan iz Kotora i Podgorice su predstavili i svoj rad i ovaj fest u najboljem mogućem svijetlu. Šarenilo žanrova da čovjek pomisli kako u našem rokenrolu cvjetaju ruže. Opet je tu problem sa kojim se bendovi bore na svim festivalima. A ta priča se svodi na ono – budi srećan što sviraš, šta ima veze što si u 18 ili 19 sati kad nema nigdje nikog. Šteta što ne postoji neki bolji sistem. Tako, bendovi, a prije svih Voodoo i Light Under the Black Mountain ne bi svirali pred masom koja je adekvatnija za klupski prostor, nego pred par stotina koje oba benda (naročito drugi) svakako zaslužuju. Off Duty, Mangrov i naročito Zoon politikon su prolazili nešto bolje, ali opet ono što rade ovi ljudi, iskrene i izazovne autorske vode u koje su se otisnuli, zaslužuju više pažnje.
Najzanimljivije u cijeloj ovoj domaćoj priči je što su osim Kotorana, bendovi većinom sastavljeni od ljudi koji još uvijek putuju ka tridesetoj. Ne može se ne skinuti kapa bendu Voodoo koji tako sigurnom svirkom otvara festival u svom gradu. Veliki muzičari su uvijek tvrdili da je upravo igranje na domaćem terenu i pred domaćom publikom najzajebanija stvar. Šta reći onda za Zoon politikon koji sa 25 ili kojom više iza sebe imaju 4-5 izdanja i tako sigurno vladaju binom i instrumentima da i peh kada trojka počne svirati različitu pjesmu za kraj, uspiju pretvoriti u događaj koji im daje na šarmu i veličini. Svaka čast.
Off Duty je čini se krenuo da gradi novi materijal kompaktnije nego album prvijenac, pa je za očekivati ozbiljnije tekstove i note. Ako je suditi po onom poslednjem singlu i ovoj svirci, može se tu očekivati znatno ozbiljnija i zajebanija ploča.
Ni personalne promjene nijesu znatno uticale na Mangrov koji je svoj zvuk davno pronašao, ali ga brusi natenane. Najavljuju album, a ono što se čulo na Lejku sa razigrane dvije gitare i stamena ritam sekcija. Ovo može donijeti dobar novi start ovoj četvorci.
Druga noć je donijela dva očekivano dobra seta. Opet kažem šteta što je nastupom Light Underthe Black Mountain, i bukvalno, prizivao publiku. Iako su iz pjesme u pjesmu dovodili nove desetine ispred bine, nedovoljno je to za ovakav bend. Kada je njihov energični i raskošni bluz ispunio prostor, prvi put za ovih šest godina koliko dolazim u Nikšić i posjećujem festival, sam pomislio da je u pitanju neko mjesto po sredini SAD-a u kojem se muzika afroamerikanaca gajila generacijama i prerasla u domaći proizvod sa etiketom established in 1937. Odlični opener – „Smells Like Home” je rijetko dobro upakovano nostalgično putovanje koje je novom pjevaču odlično leglo i otvorilo sjajan, ali prekratak set Kotorana. U nastavku „Black”, „Wake Up in Flame” i još dvije stvari od kojih mi se ona sa na brzinu uhvaćenim stihovima „Blue is the color…” naročito dopala su ostavili najveći dio pristiglih žedne ovog odličnog bluz iskustva.
Majka, U! A!, Dalaj lama, Brate moj, Mačak, Pu spas!, Želim, Žele zeka. Kratko jasno – Zoon politikon. Ni kod njih se personalne promjene (opet basista, kao i kod Mangrova) nijesu osjetile. Život je tekao iz svake note, iz svakog udarca. Ako treba tražiti sreću u vremenskim prilikama koje su ponovo zadesile krupački fest, to je onda vjetar koji je ljude sabijao kod bine. Naime, dok se stotinjak metara dalje, zvuk jednostavno rasprskuje, naročito gitarski, prostor ispred bine je imao savršenu zvučnu sliku. To je Politikon znao da iskoristi, pa je na neki čudan način od festivalskog nastupa napravio intimnu klupsku gažu. Valjda samo rijetki to mogu uraditi na ovako lijep način.
Iako će me mnogi razapeti kao Bareta u onom najizvikanijem spotu njegovog benda, reći ću opet da je sinjski MORT zasjenio ostatak druge večeri. „Nikotinska kriza”, „Meni se skače”, „Nina”, „Špiljski čovjek” „Samo se ti smiji”, „Na cesti”, „Pas”, „Buka u glavi”… Savršen soundtrack ovogodišnjeg Lake festa.
Neka mi oproste Kerber i Majke što se nijesam oduševio njihovim hard & heavy i bluzi setovima, ali ovu noć sam poklonio drugim notama. I nije mi žao.
Žao mi je što je Vranjković ostavljen za kraj večeri, kada se set prije njega svojski potrudio da rastjera one koji preferiraju zvuk kakav gaji poslednji izvođač te večeri. Možda je ovo nešto što se lako može ponoviti večeras kada Ritam nereda nastupi poslije duvača Dejana Petrovića. Scenario svakako sliči.
Ni malo nije lako pisati zgučen u šatoru kroz koji dopiru zvuci tonske Lačnog Franca koje svako malo prekidaju komšije pozivom na pivo & kebab! Moram bježati. Ostajte mi dobri i zdravi!
Crnoruki