Off Duty je opet sa nama. Stigla je „Linija razdvajanja“, reci nam više o konceptu, radu na EP-u…
Pauza je prekinuta prošlogodišnjim singlom “Novi život”, a kad smo se već aktivirali, valjalo je nastaviti dalje. I mi smo stvarno počeli odmah, mogu reći na Vasilijevu inicijativu, koji je došao kod mene sa dva teksta. Jedan je napisao na osnovu neke moje stare melodije i bio metrički skockan, dok je drugi bio bez ideje za muziku, dosta opširan, a kao i prvi, politički angažovan. Bio sam u razmišljanju da nam je dosta takvih tema i rekao mu neka stoji, pa da vidimo oće li se šta smisliti za njega… Uz spremanje povratničke svirke, počeli smo rad na prvoj pjesmi (Nema pomirenja), međutim dosta smo se mučili da definišemo i tempo i aranžman i imali smo osjećaj da nije to to… I onda smo u svoj toj muci oko nje, na jednoj od proba krenuli sa nekim džemovanjem da se zagrijemo, i odsvirali petnaestak minuta muzike, nakon čega smo svi prokomentarisali “ovo je interesantno”. Srećom dosta proba snimim telefonom, tako da sam im to poslao, nakon čega je Vuko osmislio neku dalju razradu, proširio je, Veljko na probi dodao jedan odličan mastan rif za bridž, i pjesma je od inicijalnih tri minuta vrlo brzo zaokružena na preko pet. Paralelno, ja sam pokušavao da nešto napišem, i odlučim da pogledam ponovo onaj drugi Vasilijev tekst, i u nekim stihovima našao inspiraciju za skroz drugu temu. Kako mi se metrički poklopila sa muzikom, jednu strofu sam uzeo za refren, iskoristio još ponešto i dopisao ostatak. To je pjesma “Ovdje i sada”, koja je na neki način autobiografska, a govori o tome da u svoj današnjoj trci, u kojoj pokušavaš da stvoriš i osiguraš put za svoju porodicu, na kraju najviše ispašta sama porodica, propustiš dosta stvari u odrastanju djece, i pitaš se šta je stvarno prioritet. Bi li i ti i oni bili srećniji da nemate neku, kakvu-takvu finansijsku sigurnost, ali da ste stalno zajedno, dok trošiš vrijeme na ljude, kojima uopšte nije stalo do tebe. Ta pjesma je, sa nešto drugačijim tekstom i otvorila našu povratničku svirku, na Punkreasovom rođendanu u maju prošle godine.
E sad, kako smo se posle te svirke opet malo ulijenili s probama, vratili svakodnevnim obavezama, i pomenutoj trci, krenulo je ljeto, odmori, festivali koje posjećujemo, ponovo smo dozvolili da prođu četiri mjeseca bez probe. Okupili smo se u septembru, hladne glave probali “Nema pomirenja” i zaključili da je samo treba odsvirati brže i umjesto tri akorda sveli je na dva 🙂 Pjesma je bila gotova. Govori o društvu razorenom podjelama, o suštinskoj promjeni koja se nikad nije dogodila, o usponu najgorih i sklanjanju na marginu onih koji nose neki stvarni kvalitet i znanje.
Kad su već tu dvije pjesme, a gledali smo “Novi život” kao treću u toj cjelini, valjalo je osmisliti bar još jednu za EP.
Jedne večeri mi je pao na pamet rif i tema koju sam im prezentovao negdje posle “Putokaza”, i kako sam se predao razmišljanju o njoj napisao sam je što se kaže iz cuga. Imao sam u glavi i muziku, snimio kući i ona je bez nekih korekcija ostala takva. To je pjesma “Probudi se”. Pjesma je o bolestima zavisnosti, nedostatku institucionalnih rješenja i stručne pomoći kod istih. Imamo par ustanova za liječenje tih bolesti, sa po par desetina mjesta za pacijente, a u našim gradovima imamo ozbiljan procenat ljudi (destine hiljada) sa bolestima zavisnosti svih vrsta, kladionice i kafane na svakom ćošku. Sa ponosom dijelimo stari članak iz novina, kako se u Nikšiću u nekom mjesecu, neke godine, popilo više alkohola nego u Makedoniji za godinu, dajemo djeci od godinu-dvije da umoče prst u rakiju da se na vrijeme čeliče… Među prvima smo u Evropi po konzumiranju cigareta. Napravili smo od tih bolesti identitesko obilježje, cijele generacije sa problemima te vrste, a onaj koji ne pije ili ne ide u kladionicu mora da je nešto bolestan…
S druge strane, ti ljudi, ako žele da pokušaju da izađu iz toga mogu se osloniti na svoju volju, za koju vam je jasno kakva je, kad su došli gdje jesu, ili na najbliže ljude koji ih vole i žele im pomoći. Put je neizvjestan, i pakleno težak, u ovim uslovima i na ovom podneblju. Ostaju razorene porodice, djeca sa traumama, ali na kraju, ostane i ponos za onoga koji pokuša… Možda sam odužio, ali to je detaljna priča o novom EP-u. Konačno u decembru smo ušli u studio “Disorder” i snimili te tri pjesme.
Ono što je glavno, bend se pored pauze vratio sviranju a brzo je napravljen i EP, je li bilo tema i muzike za više od EP-a?
Pa zaokruženih, i onih na kojima se nešto radilo, nije. Kao što sam rekao, negdje smo još imali u glavi kako singl od prošle godine pripada cjelini, da su to četiri pjesme, međutim, kako smo opet razvukli objavu EP-a, zaključili smo da su to ove tri. Možda malo, ali to je što je 🙂 Za nas u ovom trenutku dosta.
Janjo je uradio cover crtež. Jako je upečatljiv i kao i EP govori o pojedincu u brutalnosti savremenog narativa življenja. I pored pauze reklo bi se da je ovo logičan nastavak vaše muzičke priče kroz vašu verziju panka. Nije bilo potrebe da se puno mijenja izraz?
Ja sam nekako stalno u tom razmišljanju, ponavljamo li se, jer stvarno naše teme jesu postavljene na neka dva stuba. Jedan je društvo u kojem živimo, drugi je čovjek i njegove lične borbe u tom društvu, ali na kraju kad završimo neku pjesmu, zaključim, da opet ima tu nešto novo i drugačije u odnosu na do sad objavljeni materijal.
Što se tiče crteža koji krasi ovo izdanje, stvarno smo prezadovoljni. Ideja jeste naša, i inicijalno je bio čovjek oko koga se otimaju anđeo i đavo i cijepaju ga, a iznad svega stoji političar koji na koncima, kao marionete drži tog anđela i đavola. Probali smo i sa vještačkom inteligencijom. Međutim, rješenja koja nam je ona nudila su bila previše kompleksna i zasićena. Dobijali smo neke asocijacije na albume skandinavskih metal bendova. Onda smo skontali da bi to trebao da bude neki minimalistički crtež samog čovjeka, a da kroz pjesme slušaoci izgrade širu sliku. Upoznati sa Janjovim djelom, što kroz crteže, što kroz tetovaže, prezentovali smo mu ideju i zaista je odreagovao i realizovao je mnogo bolje nego što smo je i mi u glavama imali.
Off Duty je već možemo reći veteran scene, odsvirali ste gotovo sve bitne festivale, a opet samoizdajete pjesme. Kakva je situacija iz vašeg ugla sa scenom?
To što samoizdajemo pjesme je opet neki nedostatak vremena da se posvetimo traženju izdavača, a u tom smo modu da kad napravimo pjesmu, želimo što prije da je snimimo, dok je i nama svježa i drži nas hajp oko nje. Ne objavljujemo često materijal, i kad objavimo to su neke forme singlova ili EP-a, tako da nije neki preveliki trošak i na to gledamo kao manje komplikovan put. Platimo koliko košta i završimo priču. Mislim da je EP “Putokaz” izašao za jednu izdavačku kuću, ali se nešto ne sjećam nekih, bar promotivnih benefita, ili koncerta koji smo dobili u toj kombinaciji.
Ove godine obilježavamo 18 godina benda i s te strane možemo se smatrati veteranima. To je jedan put pun promjena, i na ličnom i na profesionalnom planu, jedan dug period najljepših godina, koji posvetiš nečemu makar kao hobiju, ali koji se slabo prepoznaje. Ma koliko mala sredina bila, i dalje je veliki procenat ljudi u našem gradu koji nemaju pojma ko je Off Duty. I to nekako, ali u “gradu rokenrola”, opet većina ne zna šta je rokenrol, i što je najgore govorim o novim generacijama i mladim ljudima.
Svirali jesmo bitne festivale, ali crnogorske, koji su donijeli priliku pojavljivanja na velikoj sceni uz ozbiljnu produkciju. Nažalost, nerijetko su to šanse u nekim ranim terminima, gdje nema puno ljudi, gdje organizatori, čast izuzecima, pod parolom borbe za rokenrol i podrške domaćim bendovima, ispoštuju formu da te uvrste u lajnap, a suštinski oduzmu ti priliku da se pojaviš te godine na još nekom sličnom festivalu. Baš ove godine imamo sličan slučaj, gdje organizator kad je čuo da smo dogovorili još jedan nastup, otkazuje koncert, a gostuju bendovi sa strane, koji su svirali po 50 puta u Crnoj Gori. Nama na proslavi punoljetstva ostavlja mogućnost jednog koncerta u godini. Ko je ikad bio u bendu zna da je prezentovanje svog rada jedini stvarni poriv i cilj. Mišljenja sam, da ako želite da stvarno pomognete kreativni rad bendova, svaki crnogorski bend (a nema nas mnogo) treba da svira na svakom crnogorskom festivalu, svake godine. Tačka.
S druge strane, klupske scene nema, pojavilo se par lokala koji organizuju svirke, ali i tu su uglavnom bendovi sa strane, etablirana imena koje gledamo pet puta godišnje zadnjih 20 godina. Svakako, već ispričana priča, da nemamo domove omladine, kulturne centre itd. u kojima bi se moglo aktivno učestvovati.
Sa Punkreasom sam imao priliku da prođem cio region, i lijepo je vidjeti kad ljudi kojima je stvarno stalo do toga, dobijaju na raspolaganje određene prostorije i mogućnost organizovanja. Zašto mi ne bi imali neku organizaciju, nekog menadžera svih nas, da nas poveže sa tim regionalnim organizacijama, da razmijenimo gostovanja i prezentujemo svoj rad. Svakako, interesovanje i poznavanje ove vrste muzike je vani mnogo veće nego kod nas. Tako je uvijek bilo, i nažalost, bili smo i ostali provincija jugoslovenske muzičke scene, a ako stvarno želite da poslušate te pjesme i date im priliku, vidjećete da nisu gore od pjesama regionalnih bendova, čak naprotiv.
Nikšić, kao segment priče o vama i o jednom vremenu kad je krenuo preporod alternative. Šta možemo danas reći o gradu u smislu muzike, i kao konceptu Evropske prijestonice kulture čega ste i vi sastavni segment sa svojim radom na sceni.
Nikšić je u zadnjih 30-40 godina kulturno potpuno unazađen. Slušamo priče o radničkoj klasi, o četiri bioskopa 60-ih, o predstavama, bendovima koji su bili u toku svjetskih dešavanja, o vremenu kad je rokenrol bio na svim radio i tv kanalima širom one države. Iako ih nije bilo mnogo. I naša generacija pamti obrazovne programe za djecu.
Danas, Nikšić je grad bez radničke klase, sa mladima, kojima je ambicija pristup nekoj partiji, a preko nje nekom brzom “uspjehu” i napredovanju, iako su svjesni da nisu kapacitet za mjesta koja pokrivaju. Grad loše muzike pojačane na max, a od rokenrola, ostale su tezge, sa jednom-dvije gitare i evergrin, ex yu rock hitovima. U svijetu rok grupe pune hale i stadione, postoje festivali koji se rasprodaju po godinu unaprijed. Znači nije do svijeta i nije umro rokenrol. Do nas je i naše edukacije novih generacija. Kao rijetke svijetle tačke uvijek pominjemo Dječiji hor “Zahumlje” i izviđačku četu “Tibor” koji daju nadu da nešto može da krene u pozitivnom smjeru, i primjer kako se radi sa djecom i mladima.
Što se tiče Nikšića, kao evropske prijestonice kulture, raduje me da su u organizaciji neki ljudi koji su i sami činioci alternativne muzičke scene i autorskih bendova. Trenutno, rekao sam šta mislim o stanju u kulturi, ali ajde da vidimo na šta će se utrošiti veliki novac, opredijeljen za dobijanje prestižne titule u narednih četiri godine, pa da onda donesemo sud. Svakako, kultura nije samo umjetnost, kultura je i ne bacati smeće kroz prozor, ne zloupotrebljavati tuđe slobodno vrijeme, poštovati neka pravila ponašanja u zajednici. Mislim da je i to nešto što je prihvaćeno kao mentalitet, da su četiri godine malo za promjenu ponašanja koje traje vjekovima i da nas čeka veliki posao i po tom pitanju. Ali, ajde da vidimo.
Da li će EP dobiti fizička izdanja, spot i koji su planovi sada kad je EP izašao
Od fizičkih izdanja, u smislu nečega što možete rukom osjetiti, mislim da ćemo uraditi majice 🙂 Kao što rekosmo, crtež je odličan i greota bi bilo da ga ne prezentujemo i na taj način.
EP je čekao objavu par mjeseci jer smo pokušali da uz pomoć AI alata u svojoj režiji realizujemo neki spot, međutim to se ispostavilo kao komplikovana akcija. Trenutno smo odustali, ali vidjećemo, možda nekad i bude…
Od planova imamo za sada, taj jedan dogovren nastup, kojem se radujemo, na naš rođendan, i kod organizatora koji nas je uvijek ispoštovao terminom. Možda sam otkrio ljudima koji nas prate ko je to, ali sačekajmo da se to zvanično objavi. Svaki drugi nastup, ako se desi, mi ćemo biti srećni i dati sve od sebe, a ako se ne desi, svakako opet od septembra krećemo sa radom na novim pjesmama. Za nas u stvari, to je i poenta. Naš ventil, i način da kroz jednu vrstu umjetničkog i autorskog djelovanja ispoljimo svoje stavove. Kroz godine smo naučili, da ako je bilo šta drugo motivacija, da ako vas pogađa neki neplaćeni koncert, ili koncert sa malo publike, bolje da se ne nervirate i batalite odmah. Život proleti, i nema smisla trošiti ga na nešto što vas nervira.
Hvala za intervju i što uvijek ispratite naš rad. Zaista cijenimo ogroman trud i doprinos muzičkog portala Mulj u promociji crnogorske alternativne scene.
R. M.