Moji favoriti vraćaju se konačno kao prepoznatljiva trojka ovom albumčinom, esencijom pop panka. To što će neki balkanski panker koji voli Brkove reći da ovo nije pank nije me zanimalo ni kada sam prvi put čuo All the small things i Josie.
Blink uz određen broj filmova iz perioda nastanka ovog benda, Jackasse i još par kulturoloških fenomena dobar dio moje generacije odredio je da realno pripadamo više Zapadu nego Istoku. Uglavnom, za razliku od nekih izlizanih hard rock i metal izvođača Blink ne pokušava da spasi svijet i kritikuje sistem „kad su puni para“.
Ovaj album je mentalno i emocionalno putovanje ove trojke koja se u međuvremenu posvađala tako da Tom jedno vrijeme nije ni bio dio benda. On je imao svoj solo izlet sa Angels and Airwaves. Mark je prebolio rak, a još ranije Travis preživio pad aviona.
U sjajnom intervjuu Zane Lowu objašnjavaju da se zapravo album i povratak trojke kao benda desio upravo kada je Tom čuo da je Mark bolestan.
Ovaj album je iskrena priča o konačnom odrastanju, sukobima koje život nosi i odluci da se krene ponovo, One more time. Kome je sve ovo patetično sigurno ih nije ni do sad slušao, ali mnogima je ova muzička priča najbolje što se ove godine desilo, a uz to arene po svijetu pokazuju u kojem je zenitu bend.
Kao i u prošlosti ima sporijih melanholičnih pjesama ali ima i onih klasik pop hitmni, dok ima i nastavaka nekih pjesama, u ovom slučaju Anthem part 3. Sve su odsvirali i otpjevali Tom, Mark i Travis kome je ovo prvi put da pjeva na nekom albumu a i da piše neke djelove tekstova. Ono što ga pored jednog od najboljih bubnjara svijeta izdvaja jeste što je odradio paklen posao u produkciji ovog albuma. Ne da zvuči, nego kida. Tako da poslije svega Blink je u ful paketu i jači nego ikad vraćen iz mrtvih na radost svih nas iz osamdeset i neke. Dick jokes are still the same!
ĐorđepunX