Prvo što sam pomislio nakon preslušavanja albuma je da ovi ljudi misle da su Thin Lizzy i da baš i nije primjereno “pozajmljivati” finte tako očigledno. Jedan kratki pogled na sveznajuću Wikipediju i postidih se svojih misli, jer Black Star Riders jesu Thin Lizzy –
manje više. Naime, nakon smrti Phil Lynota (basista, vokal i glavni kompozitor Thin Lizzy) bend je nastavio sa radom, iako sa drastično manje uspjeha i sa postavom koja se često mijenjala. Čak su i Garry Moore i Johny Sikes znali ponovo da zasviraju sa bendom. Bend je na taj način održavao u životu ime Thin Lizzy ali je nailazio i na kritike publike kojoj se nije svidjela ideja benda bez Phil Lynotha. Sva sreća da su vremenom to shvatili i prije izdavanja novog autorskog materijala ime benda promjenili u Black Star Riders – i napravili su najbolji mogući preokret u karijeri, kao bend, kao muzičari i kao ljudi.
Nakon čestih promjena postave koja je uključivala i Vivian Campbel, Brian Robertson (ne, nije se promjenio), Doug Aldrich i drugi, bend se stabilizuje i kreću albumi pod novim imenom a starim sjajem.
Već nakon prvog albuma (“All Hell Breaks Loose” iz 2013 godine) je svima bilo jasno da se bend preporodio sa novim članovima i da funkcioniše kao nova i vrlo dobro nauljana mašinerija. Drugi album (“The Killer Instict” iz 2015 godine) ih je još više ustoličio na sceni a posljednji “Heavy Fire” samo potvrđuje poziciju koju bend i te kako zasluženo drži.
Nakon inicijalnog šoka i nakon što su mi se uši i um naučili na to da ovo jeste, iako okrnjeni, Thin Lizzy, sve su pjesme legle. Onaj tipični Thin Lizzy stil je prisutan u svim pjesmama ali je pomješan, izmješan, ukomponovan u noviji rokenrol stil i težu, mnogo težu produkciju – i to prija, mnogo prija ušima. “Testify or Say Goodbye”, “When The Night Comes In” i “Ticket To Rise” su tako tipične Thin Lizzy pjesme, tako prijaju i golicaju uši i dušu do te mjere da slobodno mogu na bilo koji TL album i sa dužnim poštovanjem prema Ricky Warwick (vokal) da je samo glas Phil Lynotta i to bilo to. Izvinite me ljudi, izvinite me Black Star Riders, i ja sam čovjek griješan i ponekad pustim mašti na volju, a i kako neću kada čujem ovako dobre pjesme. Povratak u stvarnost ne ostavlja nikakav gorak već vrlo sladak ukus u ustima. Odlično rifovanje, stara škola i moderan zvuk, i ono što najviše prija, ne da nisu usporili nego kao da su ubacili u petu brzinu.
Ljudi su pogodili u sami centar i zvuče kao neki mnogo mlađi bend a vokal ima veliku ulogu u svoj toj subjektivnoj slici. Pjesme su jednostavno vesele. Ne djetinjasto ili pop vesele, nego su pune nekog pozitivnog naboja i prijatne su za uho i vrlo pjevljive, a u isto vrijeme energične i pokreću čovjeka, baš kao što je nekada Phil Lynott komponovao. Laganije pjesme nisu nimalo sladunjave već kvalitetne i pjesme na mjestu mada se tu ipak osjeća Lynothov nedostatak.
Znate kako – jako je prijatno i zadovoljstvo je vidjeti i čuti starije bendove koji imaju svoj drugi, treći ili enti preporođaj. I to je dokaz da je rokenrol scena izašla iz svoje tinejdžerske faze i droga u “Sex, Drugs and Rock and Roll” može slobodno da se izostavi (ili zamjeni sa burekom).
Nekada rokenrol muzičari nisu uspjevali da komponuju nakon tridesete godine, a padali su kao muhe već do četrdesete. Sada imate ogroman broj “dinosaurusa” koji prave odlične albume, i nimalo patetične ili staromodne, već i te kako moćne i čvrste albume, kao što Black Star Riders rade. Jako, jako preporučljiv album i cijela diskografija svim rokenrol sladokuscima.
“This could be our finest hour,
This could be our Shan Gri Lah.”
Nikola Franquelli