Dugo očekivani debi album skupine koja nastupa pod imenom Bači Rimu Trupa, ostavio me je mozgajući satima kako započeti ovu recenziju. Nazvati ovu muzičku cjelinu “crnogorskim hip hop albumom” bilo bi uvrijedljivo. Sa druge strane, elementarno nepoznavanje hip hop kulture, njenog istorijata, osnova i gradivnih elemenata spriječiće eventualne slušaoce da na najbolji mogući način konzumiraju “Brutalni Ritual Transformacije”.
Na ovom albumu Bači Rimu Trupa bježi glavom bez obzira od klišeiziranih hip hop formi, u isto vrijeme bazirajući svoju poetiku na samurajski strogim kodeksima koji su dali obilježlje i lansirali ovaj muzički pokret 90ih kao posebnu sub,anti ili s kojim god hoćete prefiksom, kulturu. Upravo u tom momentu leži i pokretačka snaga BRT-a, koja tako očigledno, i muzički i lirički, crpi inspiraciju iz nasljedstva kultnih hip hop sastava kao što su Wu-Tang, Public Enemy, Cypress Hill, ali i umjetnika koji su toj formi dali i drugačije viđenje poput Trickya, Massive Attacka i sl. Sve to kroz prizmu sive egzistencije u post-milenijumskoj, post-komunističkoj, post-traumatskoj atmosferi zemlje u tranzicionim trudničkim bolovima i njenim glavnim gradom čiji temelji urbane kulture u datom trenutku mutiraju do granice neprepoznatljivosti.
Na ovom albumu nema tužnih violina i epskih orkestracija, prilično karakterističnih za balkanski hip hop izraz, a kamo li, ne daj bože, sve popularnijih auto tune fora i klupskih bengera. Odstupajući od pomenutih klišea i stega, BRT sebe stavlja u situaciju da može efikasno da bira djeliće iz dostupne im široke lepeze zvukova, ali ne po principu “daj što daš” već kao djelove jedne te iste slagalice. Zato i pored toga što se na ovom albumu mogu čuti i momenti istočnjačke tradicionalne muzike, chill outa, dubstepa, rocka, trip hopa, zvuk ovog sastava u većem dijelu albuma ostaje kohezivan i dosljedan svojim korijenima, a opet prilično inventivan, ne samo u granicama “crnogorske hip hop scene”, nego i šire.
I u liričkom aspektu, Bači Rimu Trupa se izdvaja koristeći svoje najmoćnije oružje, tzv. “street credibility”, faktor bez kojeg gorepomenuta velika imena američkog hip hopa ne bi nikad ostavila trag u modernoj muzici, a koji fali velikom broju hip hop izvođača na ex-Yu prostorima. Ovdje nema namjenski dizajniranih pjesama, propovijedi sa socijalnom tematikom i izlizanim anti-establišment parolama, čak su rijetki i momenti glorifikacije samog sebe, toliko karakteristični za tekstualni aspekat ove muzike. U meditativnom tonu tokom većeg dijela albuma (za razliku od njihovih živih nastupa), poetika BRT-a liči na kasnovečernji tok misli, sabiranje utisaka u smiraj dana individue iznurene borbom za sopstvenu egzistenciju u betonskoj džungli i očuvanje zdrave glave u sredini u kojoj nadiruća malograđanština nagriza i guta sve pred sobom. Značaj ovog albuma ogleda se i u tome što isti bilježi posljednje obrise izumiruće ulične kulture jednog grada, čemu svjedoči i tona slenga kao i razne lokalne reference koje se provlače kroz tekstove BRT-a. Ovaj album na sve strane miriše na izguljeni podgorički vreli asfalt, a tome doprinosi i što naši pripovijedači itekako imaju oko za detalje, kroz čiji opis stvaraju jaku sliku gradske svakodnevnice. Isti sadrži (i u muzici i u tekstovima) i gomilu referenci na popularnu kulturu, što je dodatni plus i čini ovo izdanje još interesantnijim i slojevitijim sa svakim novim “čitanjem”.
Ni ovaj album, naravno, nije bez mana, pa ostaje utisak da se mastering mogao kvalitetnije odraditi, posljednja trećina albuma gubi na kohezivnosti, a i u par momenata se osjeća velika vremenska razlika, u smislu nastanka, između pjesama. Povremeni padovi u ritmu i flow-u, kao i poneka prazna rima su sitne dječije bolesti koje svaki izvođač mora preležati i koje se gube u toku vremena. Bači Rimu Trupa, međutim, ima mnogo veći problem od toga. Nažalost, s obzirom na njegovu introvertnost, dobar dio albuma će vjerovatno ostati nepotpuno razumljiv široj publici, što u kombinaciji sa karakterističnom podgoričkom lijenošću (upućeni u priču znaju da se na ovaj album čekalo isuviše dugo) ostavlja utisak da će njegova vrijednost teško biti priznata i poznata van lokalnih okvira. Ipak, čak i u tom slučaju, ovaj album uz Who See-ev “Sviranje Kupcu” neporecivo predstavlja najjaču i “najtvrđu” sliku i priliku svakodnevnice u kojoj se nalazimo, gledano kroz hip hop radar.
S.S,