Petnaesti album Bad Religiona fanovima koji su uz ovaj bend dugi niz godina zvučaće prilično dobro na prvo slušanje, ali ono što je karakteristično za ovaj album je to da nema superhitova koji će se zalijepiti za uši kao što je to bio slučaj sa prethodnim albumima. Stoga, ovaj album treba mnogo više preslušavati da bi se došlo do neke tačke kada bi se pjesme izdvojile kao potencijalni “hitovi”. Osim singla The Devil In Stitches koji se mogao čuti nešto ranije na netu, sigurno među te potencijalne hitove ulaze Cyanide, I won’t say anything, Only rain…. Zanimljivo za ovaj album je da se našao u prodaji u zemljama Evropske unije prije Amerike, što je na neki način dokaz popularnosti (naročito u Njemačkoj i Holandiji). Album izdaje Epitaf, a sve tekstove pjesama su uradili Greg Graffin – vokal, i Brett Gurewitz – gitara. Tekstovi su standardne BR tematike: shvatanja čovjeka u korelaciji sa društvom, prirodom i bogom, kao i pank tematike – reakcije na nepravdu i sve loše ljudske navike. Album prevazilazi muzička očekivanja tipična za pank bend. Reklo bi se da je Bad Religion definitivno postao mainstream, ipak ne odričući se pank korijena. Tako ovaj album ima hard-core rifova, pank pop pjesama, čistih rock radijskih pjesama, a sve to začinjeno je čuvenim „složenim” back vokalima, letećim melodičnim solažama, i metal – punk drummingom. Naravno i specifičnim pjevanjem čuvenog Greg Graffina. Još jedna zanimljivost je da je ovaj album producirao Joe Barresi koji je radio albume QOTS, Kyuss, Coheed and Cambria, Tomahawk, Puscifer, Pennywise, Apocalyptica, The Jesus Lizard, The Melvins, a od 2005 radi i albume Toola, pa je na ovom albumu osjetan i taj rokerski naboj. Za domaće pankere može zvučati interesantno pjesma “Someone to believe”, koja na momente podsjeća na naše kultne Kud Idijote. U svakom slučaju za ljubitelje panka, roka i uopšte stvaralaštva Bad Religiona ovaj album može pružiti dosta zadovoljstva, a u narednom periodu vidjećemo koje će pjesme postati sastavni dio BR set liste.
ĐorđepunX