Nakon biografskog dokumentarca istog naziva iz 2018. imamo još jednu posvetu jednom od najboljih ženskih vokala poslednjih decenija, Ejmi Vajnhaus. Ovog puta u igranoj formi. Režiju potpisuje Sem Tejlor Džonson, scenario Met Grinhal, dok glavne uloge Ejmi igra dobra Marisa Abela, engleska glumica, a famoznog Blejka igra možemo odmah reći odlični Džek O Konel koga pratioci pop kulture znaju još iz filma This is England.
Ono što je sjajno kod njegove uloge jeste način na koji je ušao u film. Doživjeli smo da se odmah zaljubimo u njega, baš kao i Ejmi u stvarnom životu i to je rediteljska prednost. U filmu nema mnogo tupljenja, dosta stvari oko Ejminog života je ionako poznato, ali scenario i režija nas uvode u mikrosvijet vanvremenske pjevačice. Uvodi nas u svijet porodice, i Kanden Tauna, čuvenog mjesta gdje su se rodile mnoge londonske poznate muzičke priče kao i uostalom i Ejmina. Tako da sa te strane sve je to lijepo oslikano i prikazano.
Ejmi je svestrana ličnost, pa imamo ogromnu paletu emocija i talenta. Jedino što je njen život dosta suvoparan i teško je nalaziti opravdanja za njenu destrukciju koja je na kraju i dovela do smrti. Iako se pokušava naći mnogo razloga i opravdanja za njeno ponašanje u filmu, toga jednostavno nema. Da nije bila Bogom dat talenat Ejmi bi bila samo još jedna zavisnica koja nesrećno završava. U svemu tome zapravo samo zaključujemo da je takav karakter rođen, prosto – samodestruktivan. Imamo uvid i u to kako su pojedine pjesme nastale, mada se ne daje puno akcenta na to. Film je više zasnovan na unutrašnjem putu koji je doveo do toga da se Ejmi na kraju života nađe u “specijalnom klubu”.
Korištena je originalna muzika uz učešće Abelinog glasa, što je za pohvalu. Zasluge za muziku kupi i Nik Kejv. Definitivno film vrijedan gledanja. Da je moglo bolje i drugačije, svakako jeste, ali prije svega ono što treba da ima dobar film, a to je kasting, scenario i režiju, ovaj film ima.
Već su se mnogi oglasili i za i protiv filma, što je uostalom krasilo i njenu karijeru. To će se nesumnjivo nastaviti i posle ovog filma. Ono što je jedino možda upitno jeste, da li je već bilo vrijeme za ovaj film? Ispada kao da je priča o Ejmi završena jer je dobijen i dokumentarac i igrani film, a ipak njene pjesme, njen lik i dalje u velikom dijelu pripadaju sadašnjosti. Činjenica je da je dosta mlađih generacija pamti. Da se sačekala koja decenija ne bi bilo ništa hrđavo. Ali vidjećemo šta nosi Ejmina zaostavština, kako će se prezentovati u budućnosti. Svakako možemo očekivati da će biti nepredvidiva kao i njen život.
ĐorđepunX