Stara poslovica kojoj, kako je to s poslovicama i obično slučaj, uopće ne treba vjerovati, kaže: tko kao mlad nije bio radikal nema srca, a tko nije konzervativac kad ostari nema mozga. J. B. Štulić dobar je dokaz da srce ne nestaje s godinama i da je ovaj konformistički one-line manifest tek blijedi pokušaj da se opravda preprodaja vlastitog unutarnjeg sata. No ta mi je glupost zapravo pala napamet u jednom sasvim drugom kontekstu, u kojem ona, čini mi se, zaista funkcionira: koga iz patika nije ispalio Ravno do dna – taj domaći, samo mnogo bolji Sandinsta!) – nikada nije bio mlad, no tko nije apsolvirao Filigranske pločnike i Krivo srastanje definitivno nije pobrao vrhnje sa Štulića.
Uz pjesme prozvanog sam odrastao, zatim se na neko vrijeme od njih udaljio da bih se vratio, a danas ga, bez puno ograda, smatram ipak najvećim pjesnikom jugoslavenskog rokenrola. Tom bi se eklektičnom tekstualnom korpusu trebalo temeljitije posvetiti; on predstavlja sjajan materijal za čitanje jednog sociološki inače teško uhvatljivog miljea, hladnog grada, hladnih ljudi i hladnog vremena; sve te stvarnosti. Za mene bi u tom imaginarnom čitanju koje na neki način ipak poduzimam svaki put kad igla pronađe koji od slijepih utora naglasak svakako bio na pjesmama iz ’82 i ’83 godine, upravo s pobrojanih albuma koji se često uzimaju s viškom rezerve – tretiraju kao svojevrsni ustupak razumu na račun srca.
A2 na Pločnicima himna je krize srednjih godina prosječnih pripadnika onoga gore spomenutog miljea, epilog njihovoj beskonačnoj potrazi koja redovito završi gubljenjem svega osim potrage same. Svi su ti talozi grada, lišajevi urbane egzistencije, istovremeno njezin mozak i anus, pogonsko gorivo i njeno topovsko meso, otupljeni mladi i ne tako mladi wise guys koji su zadržali tek mutnu svijest o vlastitome poslanju, adresar s nekoliko jedva čitljivih brojeva i mentalnu mapu kvarta, našli svoju distanciranu apoteozu u ovim stihovima.
{youtube}dVH8OsdAjDI{/youtube}
Teško je pronaći bolju rokenrol bolju opreku Čorbinom za ideale ginu budale, iako se CCCC Bora kasnije nije libio druge huškati u smrt u ime istih. ”68′ je, usprkos svojoj formi tužaljke, elegičnom i očajnom zazivu koji sjajan korelat ima u vokalnoj izvedbi, već sam rekao, himna. Ta naoko statična slika kraja, šugavi goblen propadanja, u sebi nosi čitavu šaku čvorova izvezenih idejama za koje je jedna generacija bila pripravna ginuti; ovi vinilni rezovi ožiljci su u pravom smislu. Osim toga, samo krv i sjećanje na krv obavezuju, kako je pisao Šalamun ili, riječima jednog drugog slovenskog pjesnika, Aleša Debeljaka – ako je tekla krv, imamo ozbiljan slučaj. Gdje je posijano sjeme pobune pobuna će i niknuti, nebo će pasti.
Orkestracija i aranžman netipični su za Azru – u ovoj pjesmi možda najbolje dolazi do izražaja zasluga Miroslava Sedaka-Benčića i njegovih orgulja i puhačkih instrumenata za toplo-hladni zvuk Pločnika. Hrnjakov inače izuzetno melodični bas samo prede u pozadini – sličnu funkciju ima i kontinuirani gitarski arpeggio – ritam dionicu preuzimaju orgulje, a saksofon lead riff. Repetitivnu naraciju, nakon orguljaškog mosta (koji kao da je ispao s An American Prayer The Doorsa), smjenjuje isti takav refren. A upravo je ta dvodijelna struktura kompozicije – nakon naracije (pitanja, teze) i mosta, dolazi novi saksofonski riff i, uvjetno rečeno, refren (odgovor, antiteza) – dokaz evidentnog Štulićevog udaljavanja od klasične pop-strukture: ”68′ je ulančana, sukcesivna pjesma, prostor bez permutacija.
Na kraju gitarski solo, pa solo saks, a onda se sve polako do kraja odvrti, u nešto staro i opet novo, u prevrat, u noć. A zna se kakve su noći. Frajerske i uvijek na smetnji.
Noći su samo na smetnji.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta