Kada je izašao prvi album, mislio sam da je to još jedan smorni „As I Lay Crying” … ehem, „Dying”, izvinite me … sporedni projekat, dok ne vidjeh spot sa tog prvog albuma. Oduvao me je. Još se i danas sjećam kako sam u nevjerici gledao u ekran i lagano pojačavao zvuk sve dok „komšije će da me biju zbog preglasnog rokenrola, pominju mi familiju, teraju me dođavola”. „Austrian Death Machine” je proizvod jednog čovjeka, Tim Lambesisa, člana gore navedenog dosadnog benda. Oni su možda dosadni, ali „Austrian Death Machine” sa svojim turbo groove štimungom svakako nijesu svakodnevna pojava na modernoj thrash sceni, a ovaj drugi album samo učvršćuje poziciju benda na rastućoj i sve jačoj novoj thrash sceni. Nus pojava holivudske filmske produkcije i svih pretjerivanja, zamišljen kao zajebancija na račun Arnolda Švarcenegera, njegovu političku karijeru i filmova tipa „Terminator” ili „Kindergarten Cop”, sa tekstovima koji karikiraju pojedine scene sa nezaboravnim sentencama za kilave mozgove („Hasta La Vista Baby” ili „I’ll Be Back”), odličan, vrlo ritmičan thrash, izbalansiran, nenametljiv, bez pretjeranih zaplitanja i sa jasnom porukom, da se headbanguje i posprdava. Doduše, komponenta humora na ovom albumu ipak dosta zaostaje za prvim najviše zbog osobe koja daje glas Ahhnoldu (parodija na Arnolda), jako stupidnih viceva i skečeva koji su možda smiješni prosječnom američkom tinejdžeru. No i pored toga, ovo je izdanje koje će svaki fanatik thrasha itekako da zavoli. E, a to vam je samo CD 1. Na drugom disku je Lambesis (zvuči kao neka bolest) nasnimio odlične obrade od velikana kao Judas Priest, Metallica, Motorhead, Misfits, Agnostic Front, Megadeth, i sve su to pjesme iz ranijih faza imenovanih bendova i vjerujte mi „Killing is my Bussines” je jako prijatno iznenađenje najviše zbog toga što izgleda da su svi zaboravili ovaj prvi Megadeth album, „Hell Bent For Leather” ja ne smijem puštati u kolima jer ću se negdje slupati, „Iron Fist” je klasik koji je obrađen već jedno 100 puta i uvjek svježe i dobro zvuči, i za kraj, zapaljiva i odlična „Gotta Go” koja navijački završava ovaj album. Sve u svemu, „Austrian Death Machine” nijesu omanuli niti razočarali nego snimili, ili snimio, album pun duha, brzine i energije za dosta piva i headbanginga.
Nikola Franquelli