Atomsko sklonište više od tri decenije poziva na oprez, iskreno, kao što je iskrena njihova muzika i njihovi nastupi. Taj poziv na oprez nije nikada bila samo puka potreba da se kataklizmičnim, antiratnim tekstovima Boška Obradovića, u kojima dominiraju teme opstanka ljudskog roda, očuvanja ljubavi i čovjekove okoline, obuhvati što šira publika.
Ne, Atomci nikada nijesu bili komercijalni bend, njihova upozorenja su bila iskrena. ,,Na proplanku čeka cvijet”, bilo je prvo upozorenje koje su uputili davne 1978. godine. Drugo je uslijedilo na kultnom koncertu na Tašu, 1984. na kojem je Serđo Blažić, iako teško bolestan, pokazao zašto je bio i ostao jedan od najboljih vokala Jugoslavije. Treće je bilo nakon Serđove smrti, a četvrto je stiglo kasno, 1991. na Zaječarskoj gitarijadi, kada su u predvečerje rata pokušali da ,,golim rukama” ublaže nešto što je već počelo.
Bez obzira na ideologije i društvene sisteme koji su se mijenjali svih ovih decenija koliko postoje, njihova poruka je ostala jasna i nepromijenjena, namijenjena čovjeku, iskrena. Zato su Atomci bend za sva vremena, zato što su i nakon toliko vremena nastavli da se bore, iskreno.
Gledajući ih prije dvije godine na nikšićkom Lejku uvjerio sam se da Bruno i ekipa i sada, nakon toliko godina, misle ozbiljno i da ne namjeravaju da se predaju. A zašto bi se i predali, kad ista opasnost vreba i danas kao i te davne 1978.
Jole
{youtube}D-VJ9hbwaVs{/youtube}