Fregolijev sindrom je jedna od onih bolesti, tj psihičkih poremećaja koje pune trivija sajtove i rubrike vjerovali ili ne. Često je uvrštena na liste najbizarnijih stanja uma, pa samim tim idealna za građenje filmskog narativa. Fregolijev sindrom je stanje u kome bolesnik pogrešno identifikuje strane osobe (npr. prolaznike na ulici), pogrešno ih prepoznaje i tvrdi da se poznata osoba maskirala tako da izgleda drugačije. Dobio je ime po italijanskom glumcu i pantomimičaru Leopoldu Fregoliju čija je specijalnost bila – pretpostavljate, maskiranje.
Na ovakvom predlošku, jedan od vjerovatno najvećih ludaka današnje scenarističke gilde gradi svoj drugi režiserski poduhvat – dugometražnu stop-motion animaciju „Anomalisa”. Sada kada ste pogodili da je u pitanju Philip Kaufman, pogađate i da je iz ovih korijena iznikla biljka satkana od ljubavi, seksa i depresije, njegovih omiljenih sastojaka. Tačnije, nedostatka prvog, samo formalno ovog drugog i… pa recimo ako bi se mjerila, osnovna mjerna jedinica za depresiju mogao bi biti Kaufman. Kada je ne osjećate toliko u filmovima nastalim po njegovim skriptovima, budite sigurni da je tu režiser umiješao prste. Očit dokaz je i njegov prvi režiserski izlet – „Synechdoche, New York”.
„Anomalisa”, za razliku od svog prethodnika, ide prilično pravolinijskom putanjom, sa tek par izleta u nepoznato. Film prati Michaela Stone-a bestseller autora omiljenog američkog štiva – knjiga za motivaciju. Kaufmanu, naravno to nije dovoljno, pa u centar njegovog angažmana i njegove knjige stavlja komunikaciju. Ne istinsku, već onu sveprisutnu – kako prodati, kako ubijediti, kako se pretvarati. Upravo na to se svodi Stoneov cijeli život.
Kaufman i ko-režiser Duke Johnson svog glavnog aktera Stonea (glas pozajmio David Thewlis) dovode u Sinsinati kako bi održao motivacioni govor. Cijela radnja, preciznije gotovo cijela se dešava u noći pred ovaj nastup i sasvim prigodno je smještena u Hotel – Fregoli. Sa izuzetkom par kratkih scena u avionu, taksiju, sex šopu i domu Stoneovih, hotel Fregoli je zauzeo sav ostatak scenarija. Brižljivo odabrane i osmišljene scene van hotela nafilovane su letimičnim susretima sa tuđincima i površnim razgovorima o vremenu, hrani…
Svijet oko Stonea nastanjuju bića gotovo identičnog fizičkog izgleda i potpuno istog glasa. „Beeing Tom Noonan” bi u nekom paralelnom svijetu mogao biti naziv ovog filma. Noonanove ravne, bezlične rečenice koje izlaze iz usta svih sporednih likova „Anomalise” osim glavnog aktera i djevojke iz naslova (Lisa, kojoj glas pozajmljuje Jenifer Jason Leigh), dovoljno citiraju Kaufmanovo možda i najbolje scenarističko ostvarenje.
Iako su svom anti-junaku vješto usadili zrno ovog specifičnog sindroma, globalna ekremizacija „poso-kuća-kuća-poso” nam ne da da vjerujemo da se radi o psihičkom poremećaju. Ako mislite da su lutke koje pričaju priču o ispraznosti života motivacionog govornika možda kap previše, čekajte da vidite kako izgledaju ovi 3D printani modeli. Sa crtom koja ide od uveta do uveta, po sred očiju, ove lutke nam ni u idealno postavljenim momentima, odrađenim gestovima i do najsitnijih detalja isplaniranim reakcijama ne daju da pomislimo da su to što vidimo dva glumca. Naravno, crta koja dijeli njihovo lice je mogla biti izostavljena bez problema, ali ne… to je Kaufman. Dehumanizovati sve, čak i u besprekorno postavljenim scenama.
Taman kada pomislite da će usred ovog jednoličnog svijeta, glavni lik uspjeti da pronađe srodnu dušu, već pomenutu Lisu, čiji glas ga smiruje, uzbuđuje, vara da pomisli da nije sve Fregoli, ops, triježnjenje. Cijela ta epizoda (Anomalija + Lisa = Anomalisa) po kojoj je film, prije njega i predstava, dobio ime je uokvirena jednim pijanim izlaskom i mamurnim hotelskim doručkom. Ljubav kao anomalija u Stoneovom sistemu je ili izgubljena stvar, kako glavni akter tvrdi, ili proizvod alkoholom izmijenjene percepcije kako nagovještava isuviše realan doručak za dvoje nakon provedene noći u hotelskoj sobi. A možda je i stvarna, kako nagovještava kraj, ali…
Na kraju dana, slučaj Stone je isuvše realan i isuviše blizak, da vam neće zasmetati što je u centru ovog filma jedna prilično klišeizirana priča, sa često kliše razrješenjima, rečenicama… No, možda u hotelu Fregoli sve priče i sve rečenice liče jedna na drugu.
gd