Muzika se ne stvara radi prihoda ili slave. Muzika se stvara iz čiste ljubavi ka istoj, iz jednostavnog užitka da se svira, iz nezasite gladi da se konstantno stvara. Jako sam srećan kada u mojoj okolini naiđem na pojedince ili bendove koji umjetnost shvataju i žive ovako čisto i iskreno. Album Gospodina Pejovića je od početka do kraja odraz njegove velike ljubavi ka tonovima koji miluju uši i dušu.
Čak i odabir izdavača (Crnogorska net platforma www.bucanpas.com) i odabir ostalih instrumentalista i aktera (Blažo Tatar – bubnjevi; Miloš Marković – bubnjevi; Nikola Vicković – bubnjevi, omot, miks; Ivan Pejović – bas i miks; te Krsto borozan – fotografija – sve osobe poznate po beskompromisnosti kada je u pitanju muzika) šalje jednu vrlo jasnu i jaku poruku – ovo je album velikih zaljubljenika od kojih se može očekivati samo najbolje. A zašto ovoliko pišem o ovoj jednoj činjenici? Zato što u Crnoj Gori, a i na širem Balkanu, jako je teško probiti se i živjeti od rokenrola i bilo kojeg njegovog derivata i mnogi muzičari odustaju u startu, ili se jednostavno predaju kolotečini. Kud puhne, tu i oni okrenu, i jednostavno ne mogu shvatiti, a ja bih rekao da ne mogu osjetiti čistu i neukaljanu draž stvaranja nečega što niko prije nije, stvaranja svojim golim rukama. Zato se divim ljudima kao Gospodin Pejović i ostalim učesnicima ovog albuma. Divim im se na njihovoj volji i potpunoj nebrizi da li će se to nekome svidjeti ili neće, da li će imati komercijalnog uspjeha ili neće, da li će se vrtiti negdje na radiju ili neće. Kao što je rekao Uroš Tošković, „Kada stvaraš, moraš biti na ivici samoubistva”. U slučaju Gospodina Toškovića, ovo shvatite doslovno, ali je za Gospodina Pejovića ekonomski suicid bliži opis. Da li ima veze? Ne, naravno. Život je prolazan, muzika ostaje, sve ostalo je sekundarno.
„Chameleon” je vrlo prikladan naziv za ovaj album. Sadrži osam kompozicija (većinom instrumentalne) i sve su potpuno različite međusobno. Iz pjesme u pjesmu, Gospodin Pejović & Co., se transformišu i pokazuju da vladaju sa mnogo pravaca. Kreću sa fusion, prelaze u jazz, pa u metal, rock, southern rock, pa čak i atmosferični horror trip pitaj boga šta. Produkcija je idealna i očigledno je studijsko iskustvo koje i te kako daje akcenat svim pjesmama. Kompozicije su bogate, raskošne, čas agresivne, čas kao ljetnja kišica, i uvjek svoje. Kao neki nestašni tinejdžer, gladan života, prepun ideja, znatiželje i uvjek u potrazi za nečim novim, nekim novim iskustvom – ide grlom u jagode kroz eter. „Chameleon” nije samo još jedan album, tonovi snimljeni na nekom medijumu. Živo je i organsko biće.
„Chameleon” će zaustaviti i dobro protresti svakog iskrenog zaljubljenika muzike, bilo da je profesionalac, amater ili puki teoretičar. A kako i neće kada je rađen dušom i srcem. Ako vjerujete u sebe, uspjeh će doći. Očigledno je Andrija Pejović veliki vjernik i neka mu (im) je sreća uvjek naklonjena jer su potrebni ovoj planeti.
Nikola Franquelli