Jedan mnogo poznat bend objavio je album nakon dvadeset godina pauze u studjiskom radu. Pratim rad tog benda od kad su mi prvi, oni jadni, brkovi nikli. Volim taj bend. Njihova muzika je neponištivo uticala na mene. Skoro pa sam se napio kad sam doznao da će objaviti novi album. Nestpljivo sam ga čekao. I eto, taj album se pojavio prije dvadesetak dana.
Kako to sada biva, uskočio sam na omljeni torrent klijent, našao link i za nekih deset minuta imao sam na raspolaganju željeno ostvarenje. Za deset minuta narode. I to nekoliko sati nakon što je objavljen tamo neđe u nekoj stranoj zemlji. Naravno, odmah sam ušima na radost puštio piraterijom pribavljeni materijal. Međutim, nakon par preslušavanja nešto je tu falilo. Nijesam se osjećao kako sam očekivao. Nedostajalo je nešto, ne u muzičkom ili konceptualnom smislu. Nedostajala je strast. Moja strast.
Prethodno opisana situacija je konačno potvrdila davnu mi crnu slutnju: laka dostupnost svemu što ištemo pretvara nas u konzumente. Vjerujem da ćemo se složiti da je internet, tačnije dostupnost istom dobra stvar. Putem njega lakše hranimo radoznalosti, razmjenjujemo ono što nam je zanimljivo, komuniciramo sa ljudima na svim tačkama majke Zemlje, trgujemo razne drangulije. I sve to izgleda sjajno. Sve nam je u pljuvodometu. Onda, imamo tržne centre, specijalizovane prodavnice, outlete, showroom-ove. Tu, i to uz solidan popust na drugi artikal možemo da nabavimo sve i svašta i da budemo u liniji sa savremenim svijetom. Ako se time mjeri savremenost. Ali, sva ova lagodnost ima visoku cijenu koju nesvjesno plaćamo – osjećanja želje nam postaju slabija.
Nijesam se nadao da ću u ovako ranoj dobi životnoj početi da kenjarim o tome kako je bilo u moje vrijeme. Daleko od toga da sam kakav starac sijedi, pun mudrosti istočene iz iskustva životnoga, pa da mogu da pripovijedam o nekim davnim vremenima koja su bila bolja ili lošija. Ne, ne mogu da gađam metu sa tog položaja. Prva zadovoljstva interneta osjetio sam još u srednjoj školi, nego je to bilo mnogo skromno u odnosu na današnje stanje. Ali, brzina života koju su ušaltali obaveze i navike današnjeg prosječnog raba božijeg učinili su da savremeno potomstvo odrasta drastično drugačije od generacije koje sam dio.
Mi smo rasli napolju. Imali smo društvo iz ulice i par dobrih drugara u školi. Naš kvart je bio naš svijet, znali smo mu svaki kesten, svaki podrum, svaki mrak. Sve ostalo van granica našeg kvarta bili su neki drugi vilajeti, koje smo sa uzbuđenjem istraživali, kršeći granice kretanja koje su nam bezuslovno nametali roditelji. Majke i babe su nas dozivale sa prozora da u pauzama igre primimo doping u vidu maze od džema. Krali smo voće. I lizalice. U, krali smo i kukuruz. I dobijali nezaboravne batine zbog toga. To tada nije bilo nasilje u porodici, već konsekvenca koje smo dobro bili svjesni. Tako smo rasli mi, a sa nama i naša interesovanja.
Slušali smo muziku sa kasetofona i sa gramofona. Razmjenjivali smo kasete, malo rjeđe ploče. Ubjeđivali smo jedni druge šta valja, a šta ne. Nešto kasnije su se pojavili CD-ovi, i dali nam mnogo čistiji zvuk i osjećaj neke modernosti. Postajali smo sljedbenici nekog muzičkog pravca – reperi, rokeri, pankeri, metalci. Fanatično bi bili posvećeni svom muzičkom opredjeljenju, isticali bi to garderobom i švrljanjem po klupama. Vijesti iz muzičkog svijeta smo dobijali kroz par časopisa i rijetkih TV emisija. Ko je imao satelitsku antenu, taj je bio u apsolutnoj prednosti. Imali smo muzičke prodavnice, u koje bismo odlazili i satima preturali i smarali prodavce. Novi albumi omljenih bendova su se čekali sa bolnom nestrpljivošću, a slušali sa ježenjem. Uzbuđenje nakon slušanja nije lako nestajalo, makar album bio i slabog kvaliteta. Oni odvažni bi se latili instrumenata, svirali bi po podrumima i garažama i osnivali bendove. Tim bendovima je nedostajalo mnogo čega, ali nama su bili savršeni. I danas su nam drage njihove naivne pjesme, priznajte sebi.
Imali smo videoteke. One su bile najčarobnije mjesto mog djetinjstva. Te proste prostorije, najčešće garaže, od poda do plafona natrpane VHS-ovima su imale neopisiv šarm i privlačnost. Iznajmljivali bismo filmove po preporuci vlasnika ili druga. Roditelji su nam branili da gledamo horore, tupili kako ćemo zbog njih da sanjamo svakakve bizarluke, ali nijesmo ih slušali. Treća iznajmljena kaseta bila je besplatna. Okupljali bi se jedni kod drugih da gledamo filmove, a onda ulazili u tripove glavnih junaka. Snimci su bili očajni, silovali smo tracking dugme kako bismo smanjili „drhtanje slike”. Plaćali smo kazne ako okasnimo sa vraćanjem filmova na vrijeme i ukoliko kasetu ne premotamo na početak. Navlačili smo se na filmove i gledali ih nebrojeno puta. Zbog ovog potonjeg i dan danas znam svaki dijalog iz Krvavog sporta. Posebna je pustolovina bilo iznajmljivanje porno filma. Par-nepar je odlučivao ko će to da uradi. Nekom će djelovati smiješno, ali trebala je neopisiva hrabrost da kao mlad pubertetlija zaiskate „sramotni film” od tipa koji vam poznaje roditelje. O gledanju ovih filmova i pratećim aktivnostima ne bih ovdje pisao, suvišno je, a i svima dobro poznato. Danas svaki mladi šiljokuran putem neta ima na raspoloženiju više pornografije neg’ što smo znali i da postoji, a da pri pribavljanju iste nije morao da se blamira. Pa nije to fer, sto mu britvi!
Zaljubljivali smo se, i to teško pirznavali nekome. Imali smo simpatije. „Oli poć’ sa mnom?” je bilo pitanje koje biste potpuno samljeveni tremom postavljali osobi sa kojom ste željeli da budete u vezi. To se tada zvalo „zabavljanje”. Na priredbama i rođendanima smo plesali onaj smješni ples njihanja lijevo-desno, dok su ruke momčeta mlađanog na kukovima djeve bajne, a ona ruke bijele drži položene na njegova ramena. Nešto napredniji oblik ovog plesa je čuveni stiskavac. Tu su padali prvi poljupci, prvi bambusi, prvi cigari. Smrzavali smo se ljubeći se po parkovima i imali žestok strah od oca izabranice srca našega. Bivali smo bolno sjebani kad vidimo simpatiju u zagrljaju nekog starijeg momka.
Bilo je tu još mnogo toga. Bilo je stripova, tuča, PAN erotike. Bilo je malog nikšićkog, kafića, izviđačkih ljetovanja, uličnih heroja. Oko svega smo morali snažno da se potrudimo, jer malo šta je bilo lako dostupno. Upravo taj trud rađao je jaču želju za ostvarenjem zacrtanog cilja. Iščekivanja su nas učila strpljenju, a ostvarenje uživanju. Nije bilo sistema „pojedi-zgužvaj-baci”, sve je ostavljalo neki trag u nama. Sve je imalo značaj ili ga ima sada kada se sjećamo tih vremena.
Čitaoče vrli, sve ovo se nije dešavalo davno, u pitanju je decenija i po. No, stvari se brzo mijenjaju i to je prirodno. Ali, nije prirodan smjer kojim te promjene teku. Praćke su zamijenili tableti, a nekada normalna talasanja dječije ličnosti su sada okićena dijagnostičkim nazivima pedagoga i psihologa. Trejleri kvare filmove, knjižare nude trećerazredne naslove, muzika curi iz softvera. Sve dobija etiketu kratkog roka trajanja, praktično za jednu upotrebu.
Ipak, svaka generacija svira svoj bluz. I svaka generacija ima i imaće svoja dobra, stara vremena. Ne možemo da tvrdimo da će „oni što dolaze za nama” biti gori nego mi, jer je vjerovatno neko i na nas gledao kako mi gledamo na njih. Ali, možemo da im prenesemo svoju glad za saznanjima, da im podgrijemo strasti i da ih ohrabrujemo da budu neustrašivi u svojim željama. Jer to je plemenito. I u skladu sa kodeksom Nindža ratnika, na koji smo se svi jednom zakleli, kad smo bili malo mlađi i mnogo hrabriji.
Zombivoje