Poslije 3160 “epizoda” i 10 godina kontinuiteta, mali maštoviti dječak i njegov najbolji drug – plišani tigar odjurili su sankama uz riječi: „Magičan je ovo svijet, Hobse, druže moj, ajmo ga istraživati!”. Avanture Kelvina i Hobsa su se završile 31. decembra 1995. godine uz prigodne oproštajne riječi njihovog oca Bill Wattersona. Stvarajući likove hiperaktivnog, hipermaštovitog, inteligentnog, energičnog, radoznalog i za školu nezainteresovanog šestogodišnjaka i njegovog najboljeg prijatelja plišanog tigra, koji je sve što Kalvin nije, ili bolje reći što jeste, ali ne bi trebalo da bude, Watterson je stvorio najsimpatičniji dvojac strip umjetnosti… ikada. Naravno sve ono što nije porodični ili društveno prihvatljivo, najčešće će izgovoriti upravo tigar. Samim stvaranjem ovakvog imaginarnog prijatelja, Watterson čitaoca stavlja pred prvi ispit. Koji je svijet u stripu stvaran, onaj gdje je Hobs brbljavi, relativno neustrašivi, umiljati kvazi filozof, gdje je učiteljica uspješno prerušena svemirska buba, gdje su svi predmeti živi i poprimaju najrazličitije forme i gdje je mali Kelvin u stvari Spaceman Spiff – neustrašivi heroj iz svemirskih dubina ili onaj u kome Hobs nije ništa više od punjene ofucane igračke, gdje je škola obavezna zemaljska stvar i gdje je mali maštoviti klinja najčešći posjetilac školskog psihologa. Nesumnjivo će se iole normalan čitalac opredijeliti za prvu varijantu, koja će ga u većini kaiševa podsjetiti na njega samog godinama unazad. Zanimljiva stvar je da je sam Watterson bio sušta suprotnost njegovom junaku, ali je ipak djelove kako svog djetinjstva, tako i ostatka života ubacio u kaiševe ovog stripa. Upravo zbog ovoga čudni prijatelji ne razglabaju samo o tome od kojeg se snijega prave najbolje grudve i koliko se monstruma krije ispod njihovog kreveta, već i o spoljnoj i unutrašnjoj politici, religiji, naučnim otkrićima, mas medijima. Ako ste mislili da je ovo štivo za najmlađe, prevarili ste se. Možda čak više koristi od njega će imati sami roditelji, koji će rješenje za neki problem oko vaspitanja djeteta naći upravo na ovim stranama. Nevinost ovog djela će vas razoružati na prvu loptu, a originalnost i domišljatost zapanjivati i oduševljavati iz kaiša u kaiš. Iako je kod nas stigao isključivo kroz knjižice sa kaiševima i tablama iz određenog perioda, prvobitno su Kelvin i Hobs izlazili kao novinski strip, pa tek u takvim okolnostima, gdje se autor suočava sa svakodnevnim dedlajnima, govori o njegovoj kreativnosti i težini ovog poduhvata. Vjerovatno su uslovi rada i želja za originalnim idejama uslovile da Watterson na kratko prestane sa radom na serijalu, prvi put 1991., a drugi 1994. godine. Vidno umoran od desetogodišnjeg rada i ne želeći da klišeizira svoje heroje, odlučuje se 1995. na povlačenje sa scene. Uz obrazloženje da njegova interesovanja više nijesu u ovakvim formama, i da želi da se okuša u nečemu drugom, sa velikom tugom i poslije dugo premišljanja, Waterson je unesrećenim fanovima u preko 30 zemalja svijeta darovao najtužniji poklon za novu 1996. godinu – poslednju tablu Kelvin i Hobsa. Iako su se godinama i izdavači i čitaoci nadali njihovom povratku, do toga još uvijek nije došlo. Watterson se tek u par navrata obratio javnosti, a zadnji put krajem prošle godine, kada je napravio svojevrstan FAQ interview, u kome je sklopio pitanja od nekolicine obožavalaca. Razlog za povlačenje ovog kultnog ostvarenja, mogao bi se možda naći i u autorovom odnosu prema komercijalizaciji stripa. O tome on govori kao o smrti umjetnosti, njenoj prodaji zarad slave i popularnosti. Iz istih razloga je svoga kolegu Jima Daviesa kritikovao zbog prevelikog licenciranja Garfilda (koga Watterson izdvaja među svoje favorite). Po pojavi Daviesovih US Acres, poznatijih kroz TV izdanje Garfild i prijatelji, Watterson će vidno iznerviran izjavljivati da to „vrijeđa inteligenciju”. Ne želeći da njegovi junaci dožive sličnu sudbinu, vjerovatno se svjesno odlučio za njihovu prijevremenu penziju.
dl