100 % plastika
Veliki beli grad sa dve reke pod nogama krio je početkom osamdesetih godina, uz ponovno otkriveni Berlin u čijoj su se specifičnoj, izoliranoj i ledenoj rerni već neko vrijeme kuhale vruće i nove stvari, jednu od najzanimljivijih ‘tajnih’ muzičkih scena kontinentalne Europe.
Suzimo li to na lokalni okvir i u sve upletemo blesave etikete i paušalne ocijene o ‘duhu grada’ – Ljubljana je u to vrijeme imala najprogresivniju, eksperimentu skloniju notu, Zagrebački je new wave imao najveći pop-potencijal (i nije baš, kako je to sjajno bubnuo veliki Kovač, bio posebno naklonjen free-jazzu), dok je Beogradom dominirala neka nepatvorena divljina, otuđeni betonski cool. Tanka traka između svega, autoput bratstva i jedinstva – od zapada k istoku i opet natrag – kao sivi je crv i čvrsta uzica svojim raspuklinama i grbama povezivao trojstvo u fenomen koji se nikad nije ponovio – onaj Jugoslavenske glazbe osamdesetih godina. Šteta je, samo, za zemlju, glazbu i inače, što cestu nikad nisu povukli sve do Skopja; jednadžbi ranije donijeli malo bizanta koji će nešto kasnije stići s Padot na Vizantija, Mizar, i ostalim grko-šišmišima.
Nisam siguran što sam točno mislio s ovim uvodom, al koga briga – ovo je dnevnik. Uglavnom u taj se betonski, razbarušeni i ispeglani, istovremeno strogo birokratiziran i sasvim anarhoidni grad (nekako tako ga zamišljam) negdje baš u to vrijeme uselio i sasvim udobno smjestio synth-pop. Koliko znam prva mala ploča tog novog zvuka na ovim prostorima, kompletno izvedena na elektronskim instrumentima, bio je singl T.V./Sanjaš li u boji iz 1982. godine grupe Beograd. Iako kompozicije same i nisu bile bogzna kako zanimljive, po prvi put su kod nas prizemljile zvuk kojim su vani već neko vrijeme žarili i palili bendovi poput Depeche Mode, OMD, Ultravox i kompanije. Pjesme su se, svejedno, zavrtjele na radiostanicama i ponekoj kompilaciji, a elektro-lavinu (koja Jugoslaviju doduše nikad nije zaista pomela) ionako nije bilo moguće izbjeći.
‘Opasne igre’ otvaraju prvi i jedini LP Beograda, koji u cjelini također nije neka sreća – ne bi prevelik grijeh bio da su i ‘Igre’ izašle kao singl, možda s ‘Kontrolorima’ na B strani: Beograd je na kraju ispao mnogo više synth i elektro nego pop. Ipak, manje-više samo zbog tih Igara, ovih 120 ili koliko grama plastike uopće nije potraćeno! U njima je sve što taj žanr čini i treba – ravan i čvrst 4/4 ritam, jednostavna i pamtljiva bas-linija, nekoliko pitkih teaser melodija i dominantan lead vokal. Ono što iznenađuje uspješno je uklapanje organskih, puhačkih soul/motown dionica u inače minimalistički aranžman sasvim sintetskog zvuka. Ta kombinacija toplog i hladnog, klupske, zatvorene produkcije s plesnim hookom koji udara u predio koljena usjekla mi se u uho i mozak rano; ne znam kako i odakle, no ovu pjesmu pamtim iz djetinjstva.
{youtube}6bcKU-ekDtE{/youtube} Tekst je poprilično nestandardan za ovako radiofoničnu stvar. Rima uglavnom izostaje, metrička i sintaktička pravilnost smjenjuju se sa slobodnim pasažima; most je gotovo ravnopravan refrenu koji statičnu gradsku vedutu neočekivano pretvara u anamnezu i dijagnozu. Sve skupa čini upečatljivu sliku razdoblja reciklaže – upravo remek depoa u sklopu kojeg se javlja. Već je onda, početkom osamdesetih, depo odavno bio zamijenio delo; citat i pastiš original, loop, sempl i sintetski generiran zvuk fizički proizvedenu dionicu. Ovaj ironijski, izvrnuti sistemski govor tako na kraju sjajno pogađa – daje nam hiperboliziranu, grotesknu sliku novog i starog, unutarnjeg i vanjskog, otvorenog i zatvorenog. Ovo je inteligentna pjesma za tupi pogled, ribež za subotnji mozak. Soundtrack za kokošje kljucanje u nekom ciglama obloženom mutnome podrumu, toliko malom da jednom rukom možeš dohvatiti vruću bas-kutiju a drugom šank. Ono dobro sa šanka će pomoći. Kako to obično biva. Glavom naprijed, i onda nazad. I onda opet. I opet. Duboko u jutro: taj dobro poznati postupak.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta