SERPICO (1973)
Frank Serpico se nakon smrti svoje žene Marriane sa kojom je poslije prebjega iz SAD živio u Holandiji, osamdesetih vratio u rodnu zemlju. Još uvijek živi sa djelićima metka koji ga je 1971. pogodio u lice, nakon što je otkrivena njegova doušnička igra. Upravo ovako počinje jedan od najboljih filmova Sidney Lumeta nazvan upravo po liku njujorškog policajca Serpica.
Ovaj „buntovnik sa razlogom” će obilježiti cijelu dekadu. Prvi susret režisera i Al Pacina će obojici donijeti slavu, a Pacinu Zlatni globus i nominaciju za Oskara. Tema kojom će se Lumet više puta baviti tokom svoje karijere u ovom filmu je obrađena ponajbolje, a svojevremenski wikileaks u vidu ubačenog policajca Frank Serpica, Pacino tumači jačinom i sa pažnjom koje je imao još samo par puta tokom svoje karijere. Između ostalih i u sledećem ostvarenju na kojem se našao sa istim režiserom „Dog Day Afternoon”. Ovaj dvojac je iznio ludila golobradog policajca, zamršene veze nadzemlja i podzemlja i socijalni milje SAD-a početka sedamdesetih na način na koji se to rijetko viđa. Ne čudi stoga što je „Serpico” jedan od najcitiranijih filmova. Od filma za vrijeme snimanja kao da se nije mnogo očekivalo. I Lumet svjedoči o ovome više puta: „Šest mjeseci za postprodukciju je veoma nabijen raspored. Tri mjeseca (koliko su imali na raspolaganju prim. Aut.) je potpuno ludilo. Film je započet odmah nakon proslave četvrtog jula. Sniman je dva mjeseca, da bi se od septembra do početka decembra završilo sve ostalo. Scene su bukvalno montirane odmah po završetku snimanja. Upravo zbog hvatanja režiserskog bunila na briljantan način, Lumet će se uvijek osvrtati na genijalnost montažerke Dede Allen sa kojom će opet raditi na filmu „Pasje popodne”. Kompletan utisak filma, opet kvari, kao i dosta puta u Lumetovoj karijeri, užasni soundtrack za koji je ovaj put bio zadužen Mikis Theodorakis. Po planu film je trebao da ostane bez muzike, što je svakako bilo najbolje rješenje. Ipak, producent Dino de Laurentis se nije slagao sa tim. Kako bi izbjegao miješanje italijanskih kompozitora koji bi protkali pasažima kompletan materijal, Lumet u film uključuje Grka tek izašlog iz zatvora u kom je boravio iz političkih razloga. Theodorakis će podržati Lumetovu zamisao da filmu nije potrebna muzika, ali će ipak je ipak napisati. O pogrešnosti ove odluke, paradoksalno, danas je tu kao svijedok upravo odrađeni kompozitorski posao.
DOG DAY AFTERNOON (1975)
Film “Dog Day Afternoon” je sniman na, u najmanju ruku čudan način. Lumet je podijelio uloge i počeo s probama, ali se cijela stvar na kraju pretvorila u jednu veliku improvizaciju. Režiser je sve te improvizovane dijelove ubacio u scenario, što je normalno vodilo do „sakaćenja” originalnog teksta scenariste Franka Piersona. Kada se zarolala promotivna kampanja koja je glasila: “Pljačka je trebala trajati 10 minuta. Četiri sata kasnije, banka je izgledala kao cirkuska predstava. Osam sati kasnije, bila je to najveća televizijska vijest u zemlji. Dvanaest sati kasnije ušla je u istoriju. I sve je istinito”, bilo je sigurno da Lumet u svojim rukama ima teatarski uspijeh. No, „Dog Day Afternoon” je mnogo, mnogo više od toga. Baziran je na apsurdnoj (dakle potpuno istinitoj) priči o John Wojtowiczu koji se u društvu prijatelja Salvatorea Naturilea upušta u pljačku banke na Brooklynu kako bi svom ljubavniku nabavio novac za promjenu pola. John i Sal su sa taocima proveli u banci nešto više od 14 sati. Skor je: oslobođeni taoci, poginuli saučesnik i 20 godina zatvorskih zidova za zaljubeljnog pljačkaša. Taman kada pomislite da priča i nije toliko apsurdna dolazi detalj, da je Wojtowicz pare koje je zaradio prodajom svoje životne storije filmskom studiju poklonio svojoj ljubavi Ernestu Aronu koji je nakon operacije, promijenio ime u Liz Eden i 15tak godina kasnije preminuo od side. Film je Al Pacinu donio znatno težu ulogu nego što je bila ona u njihovom prvom zajedničkom projektu „Serpico”. Koliko je bilo teško snimanje govori i podatak da se Pacino (što pominje i u svojoj autobiografiji) razmišljao o kraju svoje filmske karijere i prebacivanju na pozorišne daske. Nakon izuzetnog iscrpljivanja na ovom filmu, Pacino je pauzirao dvije godine prije nego je snimio svoj sledeći film „Bobby Deerfield”. Dva umjetnika, slučajno ili namjerno, nikada više nijesu sarađivala. U osnovi ovo je još jedan u nizu Lumetovih filmova o čovjeku i njegovoj čudovišnoj naravi. U centru filma su se nalazili komplikovani ljudski i emotivni odnosi, što je bilo prilično smjelo za to vrijeme, naročito kada uzmete u obzir istorijsku rečenicu „…mom Earniu kojeg volim onako kako nijedan čovjek nije volio drugog čovjeka…”. U Lumetovim ostvarenjima česti su likovi homoseksualaca i publika je, naročito poslije ovog filma na to bila naviknuta. No, upravo je ovaj film sa ovako centriranom pričom bio dvosjekli mač. Poznat po tome što nije mnogo mario za reakcije publike, režiser ovdje radi potpun presedan. Ne radi dodvoravanja, već iz straha da film ne bude pogrešno shvaćen, podcijenjen ili stavljen na stub srama. Kako bi izbjegao ovakav rasplet situacije, Lumet svjesno žrtvuje svoj ustaljeni princip rada. Glumcima zadaje gotovo nemoguć zadatak. Oni su sami svoji kostimografi, pa im nalaže da koriste sopstvenu garderobu. Zahtijeva od njih da na filmu budu što više oni sami, a što manje lik koji tumače. Vrhunac dolazi u momentu kada potpuno svjesno žrtvuje i (kako je sam rekao briljantni) Piersonov scenario. Glumci ga ne uče, već ga donose svojim riječima. Film se pretvara u jednu od najljepših improvizacija svih vremena. Gotovo sve scene su rađene na isti način, a u kultnoj u kojoj Pacino razgovara sa policijom i okupljenom masom i urla „Attica! Attica! Attica!” oko 60% je čista improvizacija.
NETWORK (1976)
U osnovi filma „Network” je priča o TV voditelju (igra genijalni Peter Finch) koji doživljava nervni slom pred kamerama u prajm tajmu i obećava gledaocima samoubistvo na malim ekranima. Ono što se u narednim danima dešava sa „tv pastorom” i njegovom publikom je u stvari ono što smo mnogo godina kasnije svi mi preživjeli kroz razvoj televizijskih mreža i uopšte mas medija. Tako se Sidney Lumet ovim filmom u prvom redu istakao kao prorok, pa tek zatim kao režiser i umjetnik. Ovo je svakako jedan od najboljih filmova američke kinematografije 70-ih, no ipak od titule najboljeg filma godine ga je odvojila Avildsenova i Staloneova priča o Rocky Balboi. Film se efektno bavi temom manipulisanja istinom koja je, kako to zaključuje film, sve više ono što produciraju mediji, a sve manje ono što se uistinu događa. Klimaks ova potka svakako doživljava kada vidno uznemireni voditelj biva primljen od strane vlasnika TV kuće. Majstorski odrađeni dijalozi, scenografija i svijetlo te nadahnuti govor Ned Beauttya kao vlasnika stanice UBS i samog gledaoca ubjeđuju da se radi o panteonu i njegovom vrhovnom vladaru. O poimanjima poremećenog voditelja ne treba ni govoriti. Upravo ovi monolozi su predstavljali ogromnu prepreku. Producenti nijesu željeli nekolika ogromna monologa voditelja Howarda Bealea (variraju od četiri do šest strana teksta) i povrh nijh još jedan dodijeljen glavešini UBS-a. Samo tvrdoglavost i briljantnost jednog režisera ovakvog kalibra su mogli izaći na kraj sa birokratijom, ali i snimanjem ovako napisanog filma. Na kraju prava snaga ostvarenja leži upravo u ovoj gomili riječi. Lumet se ovim filmom obračunao sa svijetom koji je jako dobro poznavao, s obzirom da je karijeru započeo kao televizijski autor. Ipak dosta godina kasnije će o ovome reći nešto više i opservaciju zaključiti: “Mašine ne kvare ljude, ljudi kvare ljude.” “TV mreža” je nominovana za 10 Oskara, uključujući one za najbolji film i režiju. Na kraju je osvojila četiri: za originalni scenario, glavnu mušku ulogu (Peter Finch), glavnu žensku ulogu (Fay Dunaway), te za najbolju epizodnu žensku ulogu (Beatrice Straight) što je vjerovatno jedna od najkraćih uloga ovjenčanih ovom statuom. Finchu je nagrada pripala posthumno. Već tokom snimanja njegovo zdravstveno stanje je bilo loše. Otežano disanje kao posledica slabog srca je vjerovatno donijelo dodatnu dozu ludila u vjerovatno najboljem filmskom monologu svih vremena koji će kao eho odzvanjati godinama kasnije: “Im mad as hell and I don’t want to take it anymore”. Zanimljivo za ovaj film je da se Lumet nakon dugo premišljanja odlučio da zbog veoma važnih i briljantnih dijaloga napisanih od strane Paddy Chayefskog film ostane bez muzike. Ovo će biti slučaj sa još par njegovih filmova. Takođe ovo će sa jedva nekoliko sekundi biti filmski debi jedne od velikih zvijezda Holivuda – Tim Robinsa.
EQUUS (1977)
Equus je još jedno prenošenje predstave na srebrni ekran. Peter Shafferova priča će još prije Lumetove ekranizacije doživjeti mnogo teatarskih inkarnacija, a u novijim danima čak će se i zvjezdani Hikaru Sulu – George Takei oprobati u ulozi glavnog aktera – psihijatra kojeg će za sva vremena ovjekovječiti briljantna gluma Richarda Burtona upravo u Lumetovoj verziji. Cijeli svijet psihijatra Martin Dysarta će se okrenuti naopačke kada preuzme slučaj momka Alan Stranga (Peter Firth) čija religiozno – seksualna opčinjenost konjima koliko zbunjuje toliko i oduševljava psihijatra puritanca zapletenog u životu bez iskrenih i divljih emocija. Lumetov centar filma su Dysartovi monolozi – direktno u kameru, tokom kojih upravo gledalac preuzima ulogu psihijatra i sluša ispovijed, ali i propovijed psihijatra izbačenog iz svog višedecenijskog težišta. Pretapanje predstave u film, ma koliko Lumet bio dobar u tome, je sa ovim filmom išla mnogo teško, većinom upravo zbog ovih monologa koji i u film donose mnogo više teatarskog nego što bi trebali. Filmski čistunci upravo ovo nalaze kao jedinu zamjerku ostvarenja. Sa jedne strane film je previše teatarski, a sa druge scenama mladićevih opsesija oduzimaju gledaocu ono što mu predstava tako efektno donosi. Nagađanja, maštanja i zamišljanja o njihovom intenzitetu, dubini i kompleksnosti. U deceniji u kojoj je Lumet izbacio svoje najbolje i najveće filmove (Serpico, Network, Dog Day Afternoon), ova ekranizacija jedne od najboljih psiholoških drama pokazuje koliki je kalibar ovog režisera.