Nina Simon je rođena 1933. godine kao Junis Ketlin Vejmon u Trajonu, malom gradu u Sjevernoj Karolini. Još od djetinjstva bila je u kontaktu sa muzikom zahvaljujući majci, Meri Kejt, koja je bila posvećena crkvi i koja joj je uvijek pjevala pjesme sa crkvenih okupljanja, ali i ocu, Džonu Divajnu, koji je, iako nije baš najbolje pjevao, bio izvrstan plesač, a svirao je klavir, harmoniku i gitaru. Uz sve to je radio i kao zabavljač.
Sa tri godine, tek toliko visoka da je mogla da sjedi za klavirom, Junis je iznenada, odsvirala svoju prvu crkvenu pjesmu, onu koja se njenoj majci najviše dopadala: “God Be With You ‘Till We Meet Again”. Od tog momenta njena zadivljena porodica znala je da je među njima dijete sa nevjerovatnim talentom. Sa šest godina postala je redovna pijanistkinja u lokalnoj crkvi, a lokalno stanovništvo, zapanjeno njenim sviranjem, prozvalo ju je “čudo”. Iako se razlikovala od ostale djece, njena majka je smatrala da tu nema ničeg čime bi se trebalo posebno ponositi: njen talenat nije bio lično njen, i ne bi trebalo da se osjeća posebno u odnosu na druge:
Njen stav je bio da je svaki talenat od Boga dat, tako da nema posebnog razloga da se njime ponosiš – samo si imao sreće. A ako si naporno radio kako bi razvio taj talenat, ni time se ne treba ponositi; grijeh je ne njegovati dati dar. Treba da budeš zahvalan Bogu na daru, kao i da ne budeš nadmetački nastrojen – to je bilo važno.
1993. godine Junisina majka počela je da radi za lokalne bijelce, g-dina i g-đu Miler. G-đa Miler bila je ljubazna dama koja je smatrala da Junis zaslužuje pravo muzičko obrazovanje, tako da je odlučila da joj plati časove klavira u trajanju od jedne godine. Njen novi učitelj bila je Engleskinja po imenu Muriel Masinovic, koju je Junis ubrzo prozvala Miz Mazi. Časove je pohađala subotom ujutro, a na njima joj je Miz Mazi pokazivala sve čari klasične muzike – muzike koju je Junis zavoljela naročito svirajući Baha; a kada je zavoljela, usmjerila je svu svoju snagu i talenat na to da postane koncertna pijanistkinja.
Nakon godinu dana školovanja koje je platila g-đa Miler, Miz Mazi odlučuje da osnuje fond koji će pomoći da se nastavi školovanje njene učenice. Gotovo svako u Trajonu je učestvovao u doniranju, svaka crkva je organizovala prikupljanje sredstava u tu svrhu, čak su se i bijelci priključili akciji. Junis je postala lokalna zvijezda. Sa novcem iz fonda, uspjela je da se upiše u privatnu školu za djevojke Alen u Ešvilu. Imala je dvanaest godina, i još uvijek je bila odlučna da želi postati prva crna koncertna pijanistkinja u Americi. Školovanje je završila kao najbolji đak u generaciji u junu 1950. godine i mogla je da bira između dvije školarine, od kojih je jedna bila muzička škola Džuliard u Nju Jorku. Džuliard joj se činio kao dobra priprema za prestižni institut Kertis u Filadelfiji. Tokom čitave godine provedene u Nju Jorku, Junis se trudila da se pokaže u najboljem svijetlu na ispitu za Kertis institut. Bila je sigurna u sebe i imala je snažnu volju, znajući da, jednom kada bude primljena, sigurno će ostvariti svoj san. Ipak, na Kertisu su je odbili. Ljudi sa instituta su rekli da nije dovoljno dobra. Ubrzo je saznala pravi razlog:
„Nikada mi nije palo na pamet da se zapitam koliko je zapravo crnih studenata bilo na Kertisu: to je pitanje koje je trebalo da postavim … Institut je želio da primi crne studente, ali ako će već da prime crnce neće primiti neke nepoznate crnce, a ako će da prime nepoznate crnce neće valjda da prime nepoznatu crnu djevojku, a ako baš i hoće da prime nepoznatu crnu djevojke sigurno neće primiti veoma siromašnu nepoznatu crnu djevojku. Ljudi koji su bili upućeni– rečeno mi je tako – bijelci koji su bili upućeni, rekli su da nisam primljena zato što sam crna. Znala sam samo jedno: završila sam sa muzikom.”
Nakon što nije primljena na Kertis, udaljila se od klavira i pokušala sa drugim poslovima, ali nije uživala u tome. Previše joj je nedostajalo sviranje da bi ga tek tako odbacila, tako da je odlučila da uloži novac koji je preostao u fondu kako bi platila privatne časove kod Vladimira Sokalofa, čovjeka koji je trebalo da bude njen učitelj na Kertisu. Profesor Sokalof joj je povratio vjeru u sebe i svoj talenat priznavši da je trebalo da bude student sa plaćenom školarinom. To joj je vratilo samopouzdanje i sreću, ali ju je istovremeno i razgnjevilo.
{youtube}zwLI3z6TVMs{/youtube}
Kako bi platila stanarinu i uštedjela nešto novca za časove klavira, Junis je počela da daje privatne časove i da zarađuje novac pjevanjem, po prvi put u svom životu. Ubrzo je shvatila da bi na taj način mogla zaraditi mnogo više novca kad bi pjevala u baru, pred publikom. To je bio dobro plaćen posao, a napojnice, kako je čula, bile su dobre. Jedini problem bila je njena majka. Junis je bila svjesna da njena majka nikad neće moći da prihvati da njena mala kćerka pjeva u pabu, pa je tako odlučila da uzme umjetničko ime, i smislila je sljedeće: Niña (što znači djevojčica, tako ju je zvao njen momak Španac, a mnogo joj se sviđalo kako zvuči) Simon (posveta jednoj od njenih omiljenih francuskih glumica Simon Sinjore). I tako je rođena Nina Simon.
Još dok je išla na časove kod Miz Mazi naučila je “kako da se pokloni nakon recitala, kako da se graciozno pojavi i siđe sa scene i kako da sjedi u pravom položaju za klaviru, i kako da izgleda elegantno i staloženo dok je predstavljaju”, tako da nije bilo važno na kakvom mjestu je nastupala, uvijek je imala držanje zvijezde. Za vrijeme prvog nastupa u Midtaun baru, nosila je predivnu dugačku haljinu od šifona, zakoračila na scenu kao da je u pitanju Karnegi Hol, i počela da svira. Te večeri se prisjeća u autobiografiji: “Stala sam na scenu po prvi put kao diva, profesionalni izvođač, i svirala pred publikom koju su sačinjavali pijani Irci.” Bez obzira na to koliko publika bila pijana, i bez obzira na to što se nastupa u jeftinom baru, Nina bi počela sa nastupom tek kada bi se svi fokusirali na nastup, u suprotnom bi odstupila od klavira i sačekala da se svi utišaju. Ukoliko se to ne bi desilo, ona uopšte ne bi ni svirala.
„Ukoliko me publika ne poštuje, to je uvreda za moju muziku i ja neću nastaviti sa nastupom, jer ako oni ne žele da slušaju onda ni ja ne želim da sviram. Publika je ta koja se odlučuje na to da dođe i vidi me kako nastupam, nisam ja ta koja može da bira publiku. Ni meni oni (publika) ne trebaju, tako da ako im se ne dopada moj stav ne moraju da dolaze da me gledaju. Doći će drugi.”
Kako bi zadržala posao, trebalo je i da pjeva, tako da je po prvi put u životu bila pravi zabavljač, svirajući klavir i pjevajući različite popularne, folk, gospel i džez pjesme sa primjesama Baha, Lista i Černog. Ubrzo se proširila glasina po Atlantik Sitiju o divi koja nastupa u baru, tako da je Nina sticala sve više publike.
Snimila je svoj prvi album 1958. godine. Na njemu je svirala pjesme iz dana provedenih u Atlantik Sitiju. Čak i kada je potpisala ugovor sa izdavačem i kada je “I Loves You, Porgy” postala veliki hit, a ona postala poznata pop zvijezda, još uvijek je živjela svoj san: morala je da postane koncertna pijanistkinja. Ništa drugo nije bilo važno.
„Nina je svirala u krugu barova i klubova u Filadelfiji i Atlanitk Sitiju, i ubrzo su počele da stižu ponude iz Nju Jorka. Obično bi svirala od ponoći pa sve do zore, sa redovnim pauzama. Niko nije znao ili mario za posledice koje nedostatak sna može uzrokovati po mozak, a ponajmanje Nina. Prilagodivši novopronađenu slobodu, udala se za Dona Rosa, iako je taj brak bio osuđen na propast i trajao samo godinu dana.”
Nina se udala za Dona Rosa 1958. godine u prostorijama lokalne crkve u Filadelfiji. Niko od njene porodice nije došao, zato što niko nije ni znao da stupa u brak. Na neki način ni Nina nije bila u potpunosti svjesna ove činjenice. Nije posjedovala ni jednu fotografiju iz perioda dok su njih dvoje bili zajedno, niti se sa sigurnošću sjeća tačnog datuma vjenčanja, “dobra indikacija mojih pravih osjećanja prema njemu.” Don je bio bijelac koji joj je pravio društvo i zasmijavao je, ali uskoro je shvatila da je samo to i umio da radi. Bio je zavisnik od droge i alkohola, uvijek je bio sa svojim društvom i trošio njen novac. Za manje od godinu dana ga je napustila.
12. septembra 1959, Nina je nastupila u gradskoj hali u Nju Jorku. Izvještaji sa tog nastupa napravili su od nje senzaciju, “kraljicu sela”. Uskoro su joj stizale ponude za nastupe širom SAD-a, ploče su joj postale popularne i u Evropi, davala je intervjue i nastupala u TV emisijama. Imala je novac, slavu i poštovanje. Glamurozni prijemi i ljudi koje je sretala na njima ipak nijesu uspjeli da prikriju njenu samoću: “Naporno radim, zarađujem dovoljno novca, uspješna sam, ljudi me poštuju, ide mi dobro – pa zašto onda nijesam srećna?”
Nina je mrzjela samoću više od svega. Kada se udala za Dona uradila je to zato što je tražila sigurnost i ljubav, ali ih nije dobila. Njena karijera je napredovala brzo i trebalo joj je slobodnog vremena, ona je “…željela porodicu, željela da bude supruga i majka a ne mašina za nastupe.” Decembra 1961. udala se za Endrjua Strouda, čvrstog čovjeka koji je radio kao detektiv u Harlemu. Endi je obećao da će se brinuti o njoj, a ona se osjećala sigurnom kada bi on bio u blizini. “Niko se ne bi usudio da mi naudi dok je Endi tu” Postao je njen menadžer, tako da je sada imala i nekog ko će se brinuti o njenim poslovima. Sa druge strane, morala je da radi duplo više kako bi ostvarila Endijevu viziju. Bio je odlučan da od nje napravi zvijezdu, zaradi mnogo novca i zatim se povuče. Imali su tablu u kuhinji, koja je služila kao podsjetnik i motivator, na kojoj je napisao: “Nina će biti bogata crna kučka do …” Uvijek je mijenjao datum, pomjerajući ga do onog datuma za koji je mislio da će biti dan ostvarenja njegovog plana. Nina je bila iscrpljena, ali je radila onoliko naporno koliko je mogla.
„Pored svih poslovnih veza, činjenica je bila da je on bio muž a ja žena, a naš brak je bio tradicionalan; ako bi na kraju on rekao ‘biće ovako’, tako bi i bilo. Nisam imala privatni račun u banci. Kad god bi mi trebao novac tražila bih od Endija i on bi mi dao. Nije postojao čak ni zajednički račun koji bi se vodio na oboje: ako bi neko pitao koliko novca imam, rekla bih ‘pitaj Endija’…”
Jedna od najupečatljivijih anegdota iz tog perioda je Ninina prva posjeta Africi. U potpunosti se zaljubila u taj kontinent kada je vidjela hektare pokrivene džunglom iz aviona i čula zvuke bubnjeva i pjesme kada su sletjeli. “Svuda oko nas su bila crna lica, i po prvi put sam osjetila duhovnu relaksaciju koju svaki Afro-Amerikanac osjeti po dolasku u Afriku.” Tokom čitavog njenog života Afrika će biti sklonište u koje se skrivala kad god bi se osjećala usamljeno ili iznevjereno.
12. septembra 1962. rodila se njena kćerka, Liza Seleste – na isti datum kada je Nina imala svoj prvi koncert u gradskoj hali Nju Jorka tri godine ranije. Sada je Nina imala sve: muža koji je voli i štiti, dijete i bezbjedan dom. Postala je međunarodna zvijezda i svirala je širom svijeta. Odustala je od namjere da postane pijanistkinja i na posletku se osjećala zadovoljna sobom, ali nešto je nedostajalo.
Još od kako je postala dovoljno odrasla da shvati da je boja njene kože itekako važna u zemlji u kojoj živi, Nina je postala borac. Njeno glavno oružje u borbi za slobodu bili su njena muzika i glas. Kako je odustala od prvobitnog sna, Nina je odlučila da, ako će već da pjeva, radiće to zbog uzvišenog cilja: pomagaće Pokretu za ljudska prava. Pjesme koje je pisala u tu svrhu nikada nijesu izražavale samosažaljenje ili očajavanje. Te pjesme bile su hrabri, glasni, i prije svega ponosni glasovi protesta protiv onih koji su oduzeli slobodu njenom narodu. Većina tih pjesama govorila je o događajima koji su se dešavali u južnim članicama SAD-a, gdje je sudbinu crnih ljudi kontrolisao bijeli čovjek. Nina se čvrsto držala svoje borbe do kraja, i pjevala je za Pokret čak i kada su je u jednom momentu ljudi koji su upravljali njime izdali.
Brak sa Endijem se sve više komplikovao iz dana u dan. Nina se više nije osjećala bezbjednom, već iskorišćenom i napuštenom, tako da je odlučila da ga napusti i sama odleti na Barbados. Tamo se osjećala slobodnom, miljama daleko od lošeg braka, rasizma i manipulatorskih izdavačkih kuća. 1975. godine je napustila SAD zauvijek, selila se u Liberiju, zatim Švajcarsku, Pariz, Holandiju, i na kraju na jug Francuske, gdje je i umrla 21 aprila 2003. godine.
Nina je svim srcem voljela Afriku, vjerovala je u nju i bila je posvećena svom narodu širom svijeta. Gotovo da je bilo opipljivo: “Nina je osjećala jaku vezu sa svojim precima iz Afrike, koja je povremeno postajala očita njenoj publici.” Iako je umrla u Francuskoj, njena poslednja želja bila je da njen pepeo prospu širom različitih afričkih zemalja. Nina Simon, “visoka sveštenica soula,” konačno se vratila kući.
Aleksandra Simanić
preveo sa engleskog: Petar