Entuzijasti, Revisi, Džeferdari, Stele, Eukaliptusi, Zona X, Ajkule… Imena ovih grupa ne znače vjerovatno ništa većini Crnogoraca, pogotovo mlađim generacijama, a kako i neće kada su i muzičke dogodovštine sa ovih prostora sa početka 90-ih ili kraja 80-ih još u polumraku neznanja, a neke se prepričavaju kao da su se desile prije četiri ili pet decenija.
Sve zahvaljujući tome što nikome nikada nije palo na pamet da se pozabavi istorijom crnogorskog pop roka. Bar do sada.
Željko Milović, novinar, književnik, publicista i muzički kritičar iz Bara već neko vrijeme radi na knjizi “Istorija crnogorskog pop roka 1956-2013”, koju bi početkom sljedeće godine trebalo da objavi Matica crnogorska.
“Knjiga će sadržati – sve, kaže Milović za “Vijesti nedjeljom”. Izvođače i grupe koje su bitisale na ovom prostoru od 1956. naovamo, informacije o časopisima koji su publikovali recenzije i bavili se rok muzikom, festivale i gitarijade, te muzičare iz Crne Gore koji su radili u inostranstvu. Biće to prvi projekat takve vrste na ovim prostorima.
“U Crnoj Gori obično imamo samo jednu osobu koja je za nešto zadužena. Imamo jednog stručnjaka za jednu oblast, tako da, uradio je sad ili za deset godina, ta rabota čeka mene”, objašnjava Milović odluku da se pozabavi ovom temom. Kaže da je krajnji trenutak za to zato što su neki od aktera kojima će se knjiga baviti počeli da umiru.
Sa druge strane, Milović je imao u planu da objavi zbirku eseja koje je pisao za razne crnogorske listove, ali je supervizor umjesto toga tražio bukvar crnogorskog pop roka. Tu je i još jedan odgovor na pitanje zašto sada ovakva knjiga.
“Dosadilo mi je da posljednjih 15-20 godina slušam kolege iz regiona koji non-stop govore da ništa u Crnoj Gori od rokenrola nikad nije bilo, što svi znamo da nije tačno. I da u svakoj mogućoj enciklopediji, monografiji ili slično, kad se piše o ex-Yu sceni, Crne Gora bude potpuno prazna. Osim eventualno što se ubaci Miladin Šobić, koji je, recimo, u bosanskohercegovačkoj enciklopediji predstavljen kao izvođač iz BiH, jer je sve uradio u Sarajevu”, objašnjava sagovornik “Vijesti nedjeljom” i naglašava da mu je drago što je Matica crnogorska stala iza njegovog projekta jer to znači da priča o rokenrolu konačno prestaje da bude zabava i postaje nešto ozbiljno.
Računajući sve podatke koje je skupljao, još uvijek ne znajući da će ikada doći do štampanja pomenute knjige, Milović radi na ovoj temi već šest ili sedam godina. Konkretan rad na terenu obavljen je u zadnjih godinu i po dana, a obuhvatao je odlaske u gradove, razgovore sa akterima muzičkih dešavanja koje knjiga opisuje, odlaske u arhive… A prikupljanje informacija je išlo – nikako, priča Milović uz osmijeh dok odmahuje rukom.
“Kod nas institucije ne rade svoj posao. To svi znaju i nikakva tajna to nije. Ako neko hoće da se bavi ovakvim radom, ne može da se osloni na institucije. Iako je Crna Gora među ex Yu zemljama bila treća koja je imala svoju gitarijadu, još u januaru 1967, poslije Srbije i Hrvatske koje su bile nosioci svih dešavanja u Jugoslaviji, o njoj niko nikada ni jedno slovo nije napisao ni u jednom mediju. Pa sam se nadao da će u arhivu Budve, koja je bila domaćin te i narednih gitarijada, bar išta biti o tome, ali naravno nema ništa. U podgoričkom Domu omladine koji je bio organizator svih crnogorskih gitarijada za tadašnji Titograd i ‘gornji’ dio Crne Gore – takođe”, priča on.
Pošto pomoći od institucija nije bilo, okrenuo se novinskim člancima, naravno prije svega “Pobjedi” u kojoj su, kako kaže, bili toliko rijetki i siromašni da od toga ni slikovnica ne bi mogla da se napravi. Ponešto se moglo naći u lokalnim novinama, a glavna stavka bio je rad u Narodnoj biblioteci u Beogradu. Onda je krenuo odlazak po gradovima i intervjuisanje muzičara.
“Najluđe od svega je što kad završiš sa jednim bendom – ti otkriješ tri nova, to je priča bez kraja i ni sad nisam siguran da li ću stići, trebalo je rok za štampu da bude decembar, nadam se da ćemo do februara to dovršiti. Najvažniji bendovi su već odrađeni. Ali bi se čovjek začudio, recimo samo od 1967. do 1971. na primorju i u Podgorici je funkcionisalo više od 50 bendova. Samo njih skupiti je enorman posao. Svaki grad je u posljednjih 50 godina imao barem deset bendova. Dakle treba najmanje deset ljudi naći u deset gradova, a u nekima je bilo mnogo više…”, objašnjava Milović.
Kada je u pitanju izbor izvođača koji će se naći u knjizi, tu je postojao veliki problem – ako bi se pisalo samo o onima koji su iza sebe ostavili neki nosač zvuka, bilo kakav snimak, kako se to radi na Zapadu, onda bi imali knjigu od 15 strana, tvrdi sagovornik “Vijesti nedjeljom”. Zato je odlučio da se pozabavi i sa onima koji su redovno svirali, ali nisu ostavili snimljenih tragova iza sebe.
Nedostatak arhiviranog materijala, po Miloviću, oslikava činjenicu da Crnogorci nisu vodili računa o svojoj kulturi. A pitanje je i da li danas vode, dodaje on. Mediji su rokenol shvatali kao zabavu za puk, ne kao kulturni pokret, kao umjetnost. Zato možda do sada u Crnoj Gori nismo vidjeli čak ni neku knjigu koja bi se bavila tom temom.
“U ‘Pobjedi’ ili ‘Titogradskoj tribini’ negdje 80-ih rok muzika je bila na istim stranama gdje i narodna, ili bacanje kamena s ramena ili izvještaj sa kosidbe, znači ono – zabava, kafane i slično. ‘Pobjeda’ nije čak ispratila Makadamovu ‘Balerinu’ u Ljubljani, već su to pominjali čisto onako usput. Nikad nismo imali ni omladinski časopis koji je tretirao striktno muziku, ako ne računamo pokušaje ‘Koraka’ iz 70-ih koji su štampali čak i postere crnogorskih muzičara”, priča autor crnogorske pop rok monografije.
Da li je riječ o lijenosti Crnogoraca ili želji da budu veliki tek kad ih neko drugi otkrije, teško je reći, Milović smatra da smo sami krivi što ne znamo ništa o ljudima pomenutim u uvodu. Zato i postoji uvjerenje da scena na ovim prostorima nikad nije postojala.
“Ako ćemo to uzeti pod neke osnovne diskografske postulate – izdavanje albuma, redovni koncerti i slično, onda scene nije bilo. Ali uvijek smo imali pet ili deset donkihotovskih bendova koji su po svaku cijenu radili i značili nešto, čak i van Crne Gore. Makadam je definitivno bio grupa za koju su svi znali vani, i u razgovorima sa muzičarima iz Beograda, Zagreba vidim da su ih smatrali jednom od tri najjače vokalne grupe u Jugoslaviji, što su zaista i bili”, otkriva Milović.
Naravno, nevidljivost bendova jedan je od faktora zbog čega nije bilo pomenute scene. Autor knjige kao primjer navodi grupu “Ružin trn” iz Bara – osvojili nagradu na Zaječarskoj gitarijadi, bili peti na Omladinskom festivalu u Subotici, a u Crnoj Gori dobili pet tekstova u tri novine i to je to. No, i pored toga što možda tako djeluje na prvi pogled, “sedma republika” o kojoj piše hrvatski novinar Ante Perković u istoimenoj knjizi prostirala se i kroz Crnu Goru.
“Uvijek je u Crnoj Gori bilo u svakom gradu onih koji su slušali i svirali pop rok muziku. Jedna je nepobitna činjenica da nikad u Crnoj Gori nije prestao kontinuitet svirke. Sad je pitanje da li je to bilo za tri hiljade ljudi ili za 20 ljudi, ali nikad nije prestao”, priča Milović.
On dodaje da je suština knjige na kojoj radi da dokaže da Crna Gora nikada nije bila mrtvo more kao što neki misle. Čak ni u manjim gradovima.
“Bio sam fasciniran kad sam došao u Kolašin i shvatio da su oni imali pop rok bend koji je svirao ‘Whole Lotta Love’ sredinom sedamdesetih, Galaksija se zvao, sa čuvenim slijepim gitaristom Ćuretom. Ili u Beranama da je postojao džez orkestar 50-ih. To su fascinantne stvari koje malo ko zna. Rekao sam da je postojala gitarijada u Budvi u januaru 1967, a u maju te godine prva podgorička gitarijada sa 25 prijavljenih bendova”, otkriva Milović.
Tada Podgorica nije imala čak ni veliku željezničku stanicu. Ako se uzme u obzir da su glavni grad Crne Gore tada činilo “šest, sedam ulica i dva naselja” koji su iznjedrili 25 bendova, onda bi se proporcionalno gledano i u skladu sa mogućnostima moglo reći da je Podgorica živjela rokenrol. A u bendovima je bilo dosta danas nam poznatih faca iz sasvim drugih branši.
“Mnogo ih ima. Recimo Predrag Drecun, on je sada direktor banke, a bio je ministar. On je bio odličan basista hard rok grupa Bluz park i Kohinor… Janko Jeknić, bivši ministar u Vladi Crne Gore, bio je 60-ih odličan basista. Žarko Mirković koji je napravio himnu Crne Gore je bio vođa grupe Baroni. Danas folker Šako Polumenta bio je zakleti bjelopoljski roker”, otkriva autor knjige.
S obzirom da će za mnoge ovakve informacije biti nepoznanica, reklo bi se da su pomenuti krili ove zanimljivosti iz svoje prošlosti, no naprotiv Milović kaže da je svako od njih u razgovorima bio veoma ponosan na svoje muzičke avanture. Drecun je sa uživanjem pričao o tome, a Miodrag Latković iz Ustavnog suda u svojoj monografiji, pored fotografija sa državnicima i slika sa izložbi, ima i fotografije “Džeferdara”, njegovog benda iz 70-ih.
Na pitanje koji je najzapostavljeniji značajan bend u istoriji crnogorskog pop roka, Milović odgovara da, paradoksalno, čak ni najpoznatiji “Makadam” nije dovoljno poznat u Crnoj Gori koliko je zaslužio da bude. Zatim pominje “Revise”, bend koji je svirao uživo na pozorišnim predstavama, i imao odlučnu duvačku sekciju za tzv. “američki zvuk”, što ni dan danas nemamo priliku da vidimo. Ansambl “Montenegro” Purka Aleksića je imao koncert pred 100 hiljada ljudi u Moskvi!
Milović kaže da mu je drago što će uz pomoć njegove knjige ljudi konačno moći da vide što su značili svi ovi i mnogi drugi izvođači. A dok je radio na njoj otkriva da je najlakšu komunikaciju imao sa “najvećima”, dok su najviše problema zadavali oni “nerealizovani” i ubijeđeni da zaslužuju mnogo veće mjesto u muzičkoj istoriji Crne Gore nego što im je pripalo “jer je neko tada bio protiv njih”.
“Ima i onih koji su odbili da daju informacije jer ih ne interesuje da uđu u knjigu, i ja to sasvim podržavam. Imao sam i problema sa ljudima koji su ‘frizirali prošlost’. Jer u Crnoj Gori koga god da pitaš bili su prvi na gitarijadi ili drugi, u najboljem slučaju, a niko treći”, priča kroz smijeh naš sagovornik.
A ko je najveća crnogorska zvijezda svih vremena? “Danijel Popović. Voljeli ga ili ne, on je samo album ‘Bio sam naivan’ (sa ‘Džuli’) prodao u tiražu od 1,2 milion ploča. To nemaju svi crnogorski izvođači zajedno”, konstatovao je Milović.
Iako je postojao kontiunitet svirki, u Crnoj Gori nije bilo gotovo nikakvih subkulturnih pokreta, smatra sagovornik “Vijesti nedjeljom”. Izuzetak je trio: Mozak eliminator”, The Books of Knjige i Grafiti 90-ih. I fenomen zvani Šurde.
“Oni su bili pravi partibrejkeri, izvrgivali su ironiji sve bitnije pojave u društvu. Organizovali su kvazi štafetu koju su predavali Boru Miranoviću, odlazili su na koncerte svega – od narodnjaka do metalaca i skakali u prva tri reda tako da su svi mislili da su oni najveći fanovi. Prvi su vozili rolere kroz grad. Pojavili su se na gitarijadi 1990, a niko od njih nije znao nijednu notu da odsvira nego su iza bine svirali pravi muzičari, a ovi samo skakali po bini i udarali instrumente”, priča Milović.
Kaže da je svaki grad funkcionisao za sebe, a postojala je i velika razlika između sjevera Crne Gore i primorja koje je non stop slušalo italijanske radio stanice. Upravo zato je crnogorski rok imao mediteranski zvuk, tvrdi Milović, dok je u Srbiji i Hrvatskoj bio anglosaksonski.
Kao dobar primjer navodi ‘Entuzijaste’ koji su 60-ih učestvovali na Međunarodnoj gitarijadi mladih u Beogradu. “Prije njih su bili ‘Daltoni’ iz Niša, pa ‘Siluete’ i narod je đuskao u Domu omladine, skakutao… Izlaze ‘Entuzijasti’ na binu i počinju da sviraju Ćelentana i slično, i svi prestaju da igraju i gledaju ih, fascinirani.
Crnogorski muzičari su uvijek išli na melodiju i višeglasje, a ostali na buku i brzinu”, priča on i dodaje da se uticaj Italije ni do danas nije izgubio. “Volimo mi i danas te mekane stvari. Posebno da bude melodija, da ne bude buka, nego nešto što se lako pjeva i zvižduće. Nije se to nikad izgubilo”, kaže Milović.
Na pitanje koje je najfascinantnije otkriće do kojeg je došao tokom rada na knjizi, Milović kaže da nije očekivao u Bijelom Polju bend “Signali” čiji pjevač ima kosu do ramena 1969. i pjeva dionice Roberta Planta, niti sastav “Revisi” koji na sutomorskim hotelskim terasama izvodi pjesme “Chicaga” i “Blood, Sweet & Tears” 1978. godine, a kamoli ulcinjski bend koji svira Džimija Hendriksa 1974. sa Batom Kostićem, jednim od prvih gitarista Yu grupe.
Tu su i razne fantastične priče kojih će knjiga biti puna. Milović je za “Vijesti nedjeljom” ispričao jednu o svirci grupe “Bliss” 70-ih u Zeti.
“Nakon sat vremena svirke završili su svoj program, ali im je prišao lokalac sa pištoljem u ruci i pitao znaju li da sviraju kolo. Naravno, rekli su da znaju i počeli da sviraju nešto što liči na kolo, a ovaj je počeo da puca u vis, pogodio dalekovod, oborio ga na mokru travu, što je pokosilo prisutne, pa je devetoro završilo u bolnici”, priča Milović kroz smijeh.
Zatim navodi prvi nastup “Perpera”, kad još bend nije imao ime – pjevač Mićko Marović je zaboravio tekst pjesme, pa je bend svirao instrumentale i solaže, a Marović prepričavao o čemu se radi u pjesmi. Tu je i jedan neimenovani bend čiji članovi su se “pod uticajem raznih stvari” vraćali kući noću sa svirke i vidjeli zeca koji je bio dugačak otprilike dva metra kako odmiče pored njihovih kola lagano uz planinu.
Stefan Strugar
vijesti.me